Život dnevno pred nas postavlja množtvo problema, koje trebamo u prvom redu izpravno uočiti, a onda oda­tle sliedi pravilan postupak i izvršenje. Ništa ne dolazi samo od sebe.....

Svagdje je potrebna misao, koja izpravno ocjenjuje i pokreće. Iz dana u dan, ovdje i ondje, štošta zapažamo i kritiziramo — gdjegod sigurno i pogrješno — ali ipak to se sve nas tiče i zato želimo, da i mi tu sudje­lujemo, pa makar to bilo gdjegod i samo jalovo brbljanje. Potrebno je, da jasnije uočimo stvar! Svaki pojedinac, svaki član hrvatskog naroda treba biti sviestan, da snosi odgovornost za hrvatsku budućnost. Onaj, koji je na ve­ćem položaju, veću od onog, koji je na manjem, ali nema onoga, koji ne bi imao nikakve odgovornosti. Svatko treba u prvom redu savjestno izvršavati svoj posao, a u tom duhu i djelovati na okolinu. Manje pričanja, a više rada. Onaj, koji vodi, ima veću odgovornost, ali i veći rad. Trebalo bi svakom Hrvatu neprestano zujiti u ušima, da mi sami snosimo odgovornost za našu budućnost, i da se mi sami za sebe moramo pobrinuti. Ne će nam pomoći ni ovaj ni onaj, ne će nas ni spasiti ni obraniti, jer svatko misli na sebe, a to treba biti dobra pouka za nas. Da je svatko iz punio svoj zadatak mnogo bi toga bilo bolje i ljepše. Primjeri umaraju i nepotrebni su.

Nije država tvorevina izvan i iznad naroda. Nije dr­žava zgrada koja može postojati sama po sebi. Za pojam države — pored vlasti i teritorija — u prvom redu po­trebno je ljudstvo, potreban je narod. Narod je prvotni činbenik, koji stvara državu. Država treba biti najbolji iz­raz njegovih težnja i nastojanja. Ako ta država nije ili ako ne uspije postati, ona je izgubila čvrsti temelj svog obstanka i prije ili kasnije nestat će bilo u revolucionar­nom, bilo u ratnom metežu. Smrt je nastupila, jedino je još potreban sprovod! To nam najbolje svjedoče države, u čijim se granicama nalaze različiti narodi. Nemoguće je sve zadovoljiti i riedak je izuzetak, da jedan narod u toj situaciji ne izkoristi svoj položaj na račun drugoga. Stoga se takve države, stvorene naročito poslije 1918., kad je već nacionalizam dobio svoj može se reći konačni oblik, i ne održaše, j 3r su se pokazale u životu kao nemo­guće. U Europi jedini je slučaj Švicarske, gdje u jednoj državi žive tri naroda, koji u neposrednom susjedstvu imaju svoje nacionalne države. Prirodno je onda, da raz­vitak ide u pravcu narodnih država. Svaki narod teži, da bude svoj gospodar, da uređuje svoj život kako najbolje zna i može. Moglo bi se reći, da jedino u takvim drža­vama može država izpuniti svoju misiju, jer je mnogo lakše zadovoljiti i izpuniti težnje jednog naroda nego više. Težko je uobće naći slučaj, da bi se interesi dvaju naroda baš u svemu poklapali ili bolje reći da bi se uobće poklapali.

Ali u narodnim državama tim je veća i odgovornost vlasti. Vlast treba biti odraz najboljih narodnih strem­ljenja. Narod je takvom mora smatrati. Povjerenje u no­sioce državne vlasti glavni je činbenik dobrog državnog života. Ako takvog povjerenja nema, onda jao! Narod ti­me gubi vjeru u svoju vlastitu državu. Država postaje mrtav pojam bez života. To najbolje vidimo u obitelji, gdje je nestalo uzajamne ljubavi i brige. Takvu obitelj čeka neminovna propast. Pravilan odnos između države i naroda glavni je činbenik i oslonac svake države.

Hrvatski se narod nalazi danas u najvećoj borbi, mo­žemo sa sigurnošću utvrditi, od kada postoji. Radi se o samoj njegovoj obstojnosti, o položaju ne samo za blizu budućnost, nego moglo bi se reći, za daljih tisuću godina. Sretni smo, da smo dobili svoju državu, jer je ona ne sa­mo najbolji način da se održimo, nego i jedini.

 Pokret i država tiesno su povezani. To vidimo i osjećamo svakog dana. »Ustaški pokret je uviek bio sviestan či­njenice, da je država samo sredstvo, da bi se naš hrvatski narod održao i da bi mogao politički, kulturno, gospo­darski napredovati« — liepo je naglasio državni savezničar.

Liepo je to naglasio državni savezničar u jednom go­voru: »Ustaška država mora svim silama nastojati, da se pravilno rieši odnos između državne vlasti i naroda. O izpravnom rješenju toga problema ovisi uspjeh svih poli­tičkih nastojanja, a u našem slučaju i obstanak same hr­vatske države, pa i dalji obstanak naroda, jer je vjero­jatno, da se hrvatski narod, koji je u svojim stogodišnjim borbama morao na svome vlastitom području uzmicati pred stranim etničkim elementom, ne bi mogao održati na čitavom našem području u slučaju nove tuđinske nad-vlade, a to znači, da bi u budućnosti bio nesposoban za ob­novu države, bez koje ni jednom suvremenom, a posebno ne malom narodu nema sigurne budućnosti i obstanka.«

Danas mi sami odlučujemo o svojoj budućnosti. Do hrvatskog naroda stoji, kako će živjeti njegova buduća pokoljenja.

Narod i država trebaju postati jedno. Državni duh treba prožeti svakog Hrvata, jer o sudbini države ovisi i sudbina svakog po jedinog Hrvata.                                 

JERE JAREB