Hrvatski se narod, ne sjeća rado predratnih vremena, jer ima mnogo razloga, da ga ta vremena podsjete na najteže i najbolnije stranice nje­gove povjestnice....

Hrvatski narod zna da je stavio nasuprot robovanja posljednjoj tuđin­skoj tiraniji — krv najboljih, najvriednijih i najdragocjenijih sinova, mučenje stotina i stotina hrvatskih boraca i prebita tjelesa tisuće na­rodnih muževa, što je i te kako pre­velika žrtva, a da bi mogla biti tako iako zaboracljena ili zamjenjena bilo kojom novom tuđinskom tiranijom.

Promatrajući smisao hrvatske na­rodne   Kalvarije   nameće   nam se uviek pitanje: zašto žrtve, zašto gro­bovi i uspomene? To je pitanje va­žno, ne toliko za nas Hrvate, koliko za one, koji u Europi još i danas pi­taju: a tko smo mi? Sramota je i vrlo loše svjedočanstvo, da nas Hr­vate pitaju oni, koji su za vrieme mira bez žrtava u svojem vlastitom domu živjeli nesmetano i imali pri­like i vremena, da se upute, kako žive i drugi narodi  Europe, medi u ostalim i mi Hrvati. Mi to znamo, jer smo mi Hrvati uz cielu našu borbu i žrtve još uviek dospieli pronaći eu­ropski kompas i zanimati se za sve ostale europske zemlie i narode.   Ali ima onih, kojima to sve nije jasno i koji misle, da se je Hrvat borio i da se bori   zato, da zadovolji želje drugih, da sačuva ono, što je kroz dva deset­ljeća izkopalo tisuće hrvatskih gro­bova i uništilo tisuće hrvatskih ži­vota. Tako mogu misliti samo oni, koji hotice ne će da upoznaju hrvat­ski narod ili oni, koji nisu u stani u spoznati vriednost svoga ja, vriednost svoje narodne zajednice, vrieđdnost našega hrvatskog duha.

Svako robovanje ima svoje duge,težke i crne posliedice u narodu, koji je žrtva robovanja. Jedna sigurno najteža i najbolnija posljedica robo­vanja i vriednije od naših vlastitih. Takovom poimovanju podliežu u je­dnom narodu oni, koji nisu kadri ponieti narodnu borbu i s njom se povezati, oni koji računaju na svoje vlastite probitke, oni koji žele naro­dnu stvar riešiti putem ulagivanja tuđincu, svi  oni,  koji  nose u sebi osebinu   kukavica,   gmizavaca,   sebičnjaka i laskavaca. To je onaj re­doviti put kojim   tuđinština  preko najgorih   i   najpokvarenijih nalazi svoj korien i zahvat bez obzira, da li će pri tome milijuni najboljih čla­nova čovječanstva staradati i prolievati krv za svoje pravo. Mi smo Hrvati najbolje   osjetili   tu robsku ćud, kako sinovi našeg bivšeg tiranina, tako ima nekojih vlastitih si­nova koji služeći tuđinštini žele uni­štiti svakog, tko neće biti sluga tog tuđinskog mišljenja i htienja, sva­kog, tko je nosilac i branilac narod­nog i našeg hrvatskog — ja. To su oni biednici, koji se po svojoj robskoj ćudi ne žaca ju latiti i najgorih sredstava protiv naroda, koji traži i brani svoje, jer žele ostvariti tuđin­sku volju i probitak tuđinske misli, koja ne će i ne trpi ničije pravo, ni­čiju čast i slobodu. U takove biedne duše urinula je tuđinština svoj otro­vni bod i oni su skloni uviek onome, što nije naše, onome što dolazi od bilo koga, jer su sami bezvriedni, da bi mogli upoznati vrieđnost narodne borbe i njegovog hrvatskog — ja.

Nasuprot ovome bezkičmenjačkom ološu stavio je hrvatski narod borce pune spoznaje o vlastitoj vriednosti, kao i o vriednosti svoje narodne zajednice, borce koji su znali umirati i patiti za probitak hrvatskog ideala: slobodu i držav­nost. Svaki je takav borac izraz hr­vatskog htienja, hrvatske volje, iz­raz hrvatskih pokoljenja, koja nam namrieše neokaljanu čast i obraz naroda. Ima u tome svemu i jedna posebna nit, koja nas Hrvate pove­zuje od postanka do danas, a to je osjećaj zajedničtva. Poznato je da se zajedničtvo najdjelotvornije izraža­valo kod ljudi, koji su bili sviestni svoje vlastite vriednosti, koji su bili nosioci borbenosti, hrabrosti i umnosti to jest, kod narodnih boraca, koji su obće ideale svoje zajednice znah izdići nad svoje probitke. Mi Hrvati imamo nebrojeno mnogo ta­kovih uzora, koji su na svojim ple­ćima ponieli tiranski bies tuđina nad našim narodom. Oko njih i njihovih sjena okupljala su dolazeća pokolje­nja one najbolje, najčvršće i najborbenije pojedince, koji su stvorili ne­slomljivi i borbeni ustroj hrvatskog narodnog prava, borce i branioce hr­vatske državne samostalnosti protiv podloge plaćeničke tuđinske pasmi­ne. Tu je Ustaška Hrvatska oslobo­dilački pokret u svome postojanju i radu jasan i otvoren branilac čistih hrvatskih narodnih zahtjeva.

 Dovoljan je jedan pogled na one, koji su nosili i koji   nose narodnu borbu, samo jedan pogled na rad Us­taškog pokreta, da se dokaže izpravnost gornje tvrdnje. Ustaška borba u čijim redovima   nastupaju borci našeg poviestnog borbenog duha hr­vatske pravice, za cielo vrieme tra­janja tuđinske vlasti nad hrvatskim narodnim   područjem, nisu nikada upotriebili svoju borbenost na to, da bi rušili hrvatska narodna dobra ili imovinu hrvatskog naroda, kako bi možda time skršili tuđinca i protje­rali ga s domaćeg ognjišta. Za to su nama jasni pojmovi, kome služe oni i tko su, koji danas tako rade i dje­luju. To je ono, što jasno pokazuje, da te prodane duše služe tuđinu, ko­jemu je naše hrvatsko »ja« smetnja za njihov tiranski i zločinački cilj: robstvo hrvatskog naroda. Za to je ustaštvo u sebi   učvrstilo   najveću vriednotu, koju može posjedovati je­dan pokret, a to je vriednost našega hrvatskog »Ja«.