A kako gledamo danas? Nismo li se za ovih par godina razočarali u toj našoj državi i ne čini li nam se, da ona nekako previše malo daje, a previše mnogo od nas traži?

Mnogi će na ova pitanja odgovoriti, da ta naša hrvatska država nije onakva, kakvom smo je zamišljali. Ona prema tome nije izpunila naša očekivanja. Ona nam nameće samo terete, pod kojima klecamo, a traži od nas bez vidljive protuvriednosti samo žrtve, koje već prelaze granice naših snaga. Razočarali smo se i u našim ljudima, osobito onima na položajima. Što zaboga oni rade i što misle, kad ne sprečavaju sve ovo, što nas bije i što svakim danom postaje veće i neizdržljivije?

Zar ne, tako misli mnogi od nas i svakim danom njegov optimizam postaje manjim, a njegov odpor neznatnijim.

Drugi je opet »konzekventniji«, pa se orientira protiv ove države, jer dolazi do zaključka o njezinoj životnoj nesposobnosti. Mnogi od ovih idu još i dalje, pa se sviestno stavljaju u službu neprijatelja i djelatno sudjeluju u rušenju ove države.

Mnogi su među nama i povrieđeni, što se preko njih prešlo i što im nisu ponuđeni položaji, za koje se smatraju sposobnima. Ti sada kritiziraju sve i sva i s nekom količinom zlobe vjeruju, da bi sve drugčije išlo, ako bi oni bili uzeli stvari u ruke. Ako im se danas ponudi položaj, za kojim su prije težili, odbijaju i za to imaju »opravdani« razlog, jer oni nisu krivi, da je ovako, pa ne će više preuzeti odgovornosti za »sigurni« neuspjeh. Trebalo im je zadovoljiti ambicije u pravi čas, pa ne bi do toga ni došlo, ako bi im se još onda dalo vodstvo neke stvari u ruke.

Koliko ima ljudi, koji bi imali biti intelektualci, a koji troše veći dio svojeg vremena na skroz prazne brbljarije i na prepričavanje najfantastičnijih viesti! I sve su te viesti jedna od druge vjerodostojnije, a njihova važnost dalekosežnija!

Zaista, živa je istina, da je nas naša hrvatska država razočarala. Jedne je razočarala zato, što danas traži žrtve, da sutra bude bolje. Druge je razočarala, jer nisu zadovoljene njihove velike ambicije, te što nisu zauzeli one položaje, koje su očekivali, a za koje se — kako iz izkustva možemo suditi — nisu nikada ni spremali, kao što nisu ni vjerovali u mogućnost hrvatske države. Treće je razočarala, jer se za nju treba boriti i jer se moraju i oni boriti. Četvrti su razočarani u naše vanjske prijatelje, jer ti nisu učinili sve, da mi možemo sjediti bezbrižno i da možemo mirno uživati u našoj političkoj slobodi.

Možemo nabrajati tako u bezkonačnost, te na svakom koraku i u svakom zakutku pronaći samo razočarane. Svi su se ti razočarali u svima i u svemu, samo ne u sebi. Svi će ti prokritizirati sve i svakoga, ali ne će pomisliti, da bi možda i sami sebe morali barem jedanput pogledati s malo kriticizma. Oni će možda pod nož kritike staviti i onog domobrana, koji se negdje bori, i onog ustašu, koji ne štedi svoj život, a sami ne će htjeti pridonieti ni toliko žrtava u vlastitom djelokrugu, koliko im nalaže obći ljudski obzir.

Kad bismo počeli od sebe, postale bi naše kritike odmah umjerenije, a naša osuda nad drugima blaža. Kad bismo pokušali oštro osuditi samo poznate primjere nerada drugih a možda i vlastitoga, odmah bi imali više ljudskog obzira prema onima, koji rade i koji se žrtvuju. Kad bismo se odrekli monopoliziranog položaja kritičara i uobraženog mišljenja o vlastitoj veličini, kad bismo uobće prestali s frazama: ja bih, da sam ja, ako bi od mene zavisilo, da mene pitaju i t. d., išle bi stvari sasvim drugim tokom, jer bismo odmah postali sviestni, da izreke »ja bih«, »da sam ja« i t. d. nemaju više vriednosti od prazne rieči, a stvaraju unatoč svoje praznine velika zla prvo u nama samima a zatim i u našoj okolini.

Ako nas je naša hrvatska država razočarala, onda je to samo zato, što nismo sposobni uvidjeti, da smo mi njezini sastavni dielovi i da ona nije nešto izvan nas. Kad bismo to vidjeli, onda bi nam odmah bilo jasno, da i mi činimo tu državu, pa da i od našeg rada ili nerada zavisi njezina vriednost. Da smo svi izvršili samo ono, što je do nas stajalo, da smo pri-donieli ono, što smo mogli, pa da je nas ovakvih bilo više, a kritičara manje, stajali bi daleko bolje. Ovo nisu nikakve beztemeljne tvrdnje, to su stvarnosti, koje svaki od nas može vidjeti, ako hoće. Mi se sigurno smatramo ljudima, kojima nije vrana popila mozak, a ipak se vladamo podpuno protivno od toga, ako ne uviđamo naravni zakon, da i male a brojne sile, uperene u jednom pravcu, moraju dovesti do velikog učinka. Mjesto toga nama izgleda udobnije misliti, da je glavno, da pojedinci ulože nadljudske sile, a mi da ostanemo kao »objektivni« promatrači. Ta se objektivnost sastoji u tome, da ustanovimo, kako bi trebalo biti, ali pri tom ne uzimamo u obzir sve okolnosti, koje ne daju, da bude onako, kako bi trebalo biti.

Druga stvar, radi koje smo se u našoj državi razočarali, jest građanski rat. Taj nas stoji bezprimjernih žrtava i nanio nam je golemih šteta. Zar je samo jedan od nas, zahvaćen krilaticama neprijateljske propagande, počeo gledati na taj rat drugčije, nego ga mora gledati Hrvat? I zar se nije i mnogi intelektualac u duši, a po gdjekoji i otvoreno, opredielio na stranu neprijatelja hrvatske države?

Možda ima i nešto naše krivnje, da je ovaj rat takav, kakav je, ali se vara svaki onaj, koji ne će uvidjeti, da bi do njega došlo na svaki način i da je on spremljen još davno prije osnutka Nezavisne Države Hrvatske.

Neprijatelji hrvatske države bore se za naše »oslobođenje . Samo mi moramo zapitati, od koga i od čega nas se hoće osloboditi. Tvrdnja, da se taj rat vodi protiv »okupatora« samo je u toliko točna, što se tom tobožnjem okupatoru ovim ralom nanose neke štete. Ipak taj rat nije podignut radi toga, nego je njegova jedina svrha uništiti hrvatsku državu i hrvatskom narodu nanieti takve štete, da se ne može podići ni onda, ako mu uspije sačuvati svoju državu.

Gdje je bio »okupator« u danima ustanka četnika i partizana? To je jedno pitanje, a drugo je: Zašto taj građanski rat nije nastao i nije vođen na srbskom državnom području? Ovo pitanje moramo postaviti radi toga, što je ovo važno za ocjenu temeljnog uzroka građanskog rata. Nema naime dvojbe, da je područje Srbije do nedavna bilo mnogo važnije područje i da bi se na njemu mogle nanieti mnogo zamašnije štete okupatoru, a te bi štete imale i mnogo veći obći ratni učinak. Uostalom, da se radilo o tome, onda bi bile neprotumačive činjenice, da su četnici radili otvoreno a partizani prikriveno rukom o ruku s talianskom vojskom na našem području. Ako bi ovim elementima stalo do borbe s okupatorom, onda su u prvom redu imali kao takvog držati tu taliansku vojsku, koja je i jest bila u stvari pravi okupator.

Prema tome tom građanskom ratu jedina je svrha uništenje hrvatske države i obnova Jugoslavije odnosno velike Srbije. Na toj činjenici ne mienja na stvari ništa, što među partizanima ima i zavedenih ili prisilno odvedenih Hrvata, a još manje, što se tamo nalaze neki hrvatski intelektualci.

Za protivnike naše države partizanski je pokret dvosjekli mač, koji ima ranjavati hrvatsko narodno tielo. Partizanstvu je u prvom redu namienjen zadatak uništavanja hrvatskog naroda i njegovih dobara. Ono ima stvarati pustoš. U drugom redu partizanstvo na našem državnom području služi kao propaganda protiv nas kod onih naroda ili onih skupina u pojedinim narodima, koji su protiv komunizma. U tu se svrhu računa s neobavještenošću stranog svieta, kojemu nije poznato, da je partizanstvo srbski a ne hrvatski pokret. Činjenica, da među partizanima ima i Hrvata, iako u tom pokretu Hrvati ne znače osim sredstva za propagandu ništa, nateže se do nemogućnosti. S druge strane četnici imaju svojim nasiljima i zlodjelima nad hrvatskim narodom i svojom tobožnjom orientacijom na desno dovesti do revolta Hrvata i prisiliti ih na nepromišljenosti. Da n tom nažalost tu i tamo uspievaju, znamo veoma dobro. Možemo samo žaliti, da takvoj proračunatoj propagandi nasjedaju i neki Hrvati, pa štoviše i oni, koji s obzirom na svoju orientaciju to nikako ne bi smjeli činiti.

Ne moramo sakrivati činjenicu, da ima i među Hrvatima komunista, koji idu za ostvarenjem komunističke države. Tih elemenata ima u svakom narodu, ali zato još nikomu ne pada na pamet, da tu činjenicu upisuje u teret čitavog naroda. Nas Hrvate to mora smetati još manje, jer nam je dobro poznato, da su pristaše komunizma Hrvati samo po rođenju, te da za probitke hrvatskog naroda nemaju nikakva osjećaja. Oni su odrezana grana od hrvatskog narodnog stabla, pa ih i moramo smatrati komunistima i ničim drugim. Komunizam je njihova vjera i narodnost. Ako ne bi bilo tako, onda bi bilo neprotumačivo, da oni mirne duše uništavaju sva narodna dobra i rukom o ruku rade u zajednici s najvećim našim hrvatskim neprijateljem.

Prema tome je sasvim bezpredmetno, da se mi radi toga kolebamo i da se dajemo impresionirati od propagande, koja i nema druge svrhe nego pokolebati nas i tako umanjiti našu odpornu snagu. Još manje nas moraju smetati u našoj orientaciji oni Hrvati, koji su se pridružili partizanstvu ili iz zavedenosti ili pod prisilom ili pak iz kukavičluka. Njih možemo samo žaliti kao one, koji su na svaki način osuđeni na smrt, a smrti mogu izbjeći samo slučajno.

Pokušaji, da nas se prikaže kao narod, sklon komunizmu, nisu novi. Službeni krugovi u Beogradu činili su to i za vrieme Jugoslavije, jer im je to bio najjednostavniji način, da našu borbu za političkom samostalnošću prikažu u krivom i pred inozemstvom nesimpatičnom svjetlu. Ta se propaganda nastavlja i sada. Sada je ona još intenzivnija i sada se ona štoviše osniva i na prividno konkretnim dokazima, koji tobože proizlaze iz činjenica građanskog rata na našem državnom području i iz tobožnje narodnosti »maršala« Tita. Zar tu politiku ne vide neki naši ljudi, koji iz opravdanih ili pretjeranih razloga sjede podpuno pasivno ili koji iz nepromišljenosti ili nestrpljivosti ili možda iz nužde daju našim neprijateljima u ruke najbolje argumente?

Sav je taj komunizam na našem hrvatskom tlu najveća mistifikacija suvremenosti, koja ima jednu jedinu svrhu, da se naša narodna borba diskreditira pred međunarodnim faktorima. Hoćemo li i mi Hrvati davati svojim vladanjem prvidne argumente za tezu naših neprijatelja? Nije li radi toga svega proteklo dosta hrvatske krvi i nije li za volju ove teze uništeno i previše našeg dobra? Ma kako naše nezadovoljstvo bilo opravdano, ne smijemo mu davati maha i time protivno našim realnim probitcima ići na ruku našim narodnim i državnim neprijateljima. Mi moramo pokazati toliko veliku sa mostegu, koliku traže današnje prilike. S tim nismo rekli, u još manje tražili, da se preda zaboravi sve ono zlo, koje nam je naneseno. Danas je vrieme, kada treba pokazati mir i tamo, gdje nas sve okolnosti sile na revolt, a sačuvati strpljenje u slučajevima, koji nas izazivaju do krvi. Ako tako tražimo, onda to ne činimo za volju nekoga izvan nas ili za ljubav ne čega, što je protivno nama, već jedino radi našeg budućeg dobra. Ako nas prilike kojiput i natjeraju, da reagiramo na nepravde, koje nam se nanose, onda to ne smijemo činiti onako, kako to odgovara našim neprijateljima, već moramo paziti, da uklanjajući jedno ne izazovemo drugo i veće zlo.

Ovako se vladati sigurno nije lako, i to nitko ne će tvrditi. Ipak ćemo se, ako želimo ostvariti naše narodno dobro, morati vladati onako, kako nam nalaže razbor. A razbor nam nalaže, da nikada ne činimo onako, kako odgovara našim narodnim neprijateljima, već obrnuto, kako traže naši hrvatski probitci. Budemo li uviek na njih mislili i budemo li se prema njima ravnali, bit će nam s jedne strane razumljivije neke, u prvi čas nerazumljive stvari, a s druge ćemo lako pronaći put, kojim moramo krenuti. Na tom putu moramo i uztrajati do konačne pobjede.

•

Taj put, kojim mi Hrvati moramo krenuti i na kojemu moramo uztrajati po svaku cienu, jest sačuvati, obnoviti i izgraditi našu hrvatsku državu. To je naša prva i najzamašnija dužnost, nju mora vršiti svaki Hrvat bez razlike i na mjestu, koje je odabrao ili na koje je postavljen. Ovu nam dužnost ne nameće samo naš osjećaj domoljublja i obveze prema onima, koji iza nas dolaze, to traži od nas i naš vlastiti probitak.

Ne kažemo, da su dužnosti, koje nam nalaže sadašnjost i koje će od nas tražiti dogledna budućnost, lake. Da nisu lake, to svatko od nas zna, pa ne bi imalo smisla to ne uvidjeti. Ali nemojmo se varati, pa misliti, da je težkoća samo u današnjim okolnostima i u opasnostima, u kojima se nalazi sviet i mi u njemu. Nisu male težkoće ni one, koje proizhode iz nas samih. I mi sami krivi smo u ne maloj mjeri, da je baš ovako, kako u stvari jest. Kriv je onaj, koji zauzima neki položaj, a vršenju dužnosti ne posvećuje ni onoliko brige, koliko bi mogao bez velikih težkoća. Kriv je i onaj, koji radi nesposob nosti ili nemara pojačava obće težkoće, kao i onaj, koji kao patentirani rodoljub ne priznaje dobru volju bratu Hrvatu samo zato, što ovaj nešto drugčije misli. Tako odbija od obće narodne stvari mnoge dobronamjerne i izpravne hrvatske ljude. Kriv je i pasivni promatrač zbivanja, koji mjesto rieči priznanja naporima djelatnih radnika ima samo rieči neumjerene kritike i nepravedne osude. A što da kažemo o krivnji čovjeka, koji bježi od svake odgovornije službe i težeg posla, a koji ipak ne vidi svoje malo vriedno držanje, već zamjerava i lievo i desno neuspjesima, izazvanima većinom od nerada njegovog ili njemu sličnih.

Ona vremena, kada se domovini nazdravljalo i kada se glavama punim vina vodila narodna politika, prošla su zauviek. Svatko, tko drži, da se ozbiljni državni problemi rješavaju uz pune čaše i prazne razgovore, ima veoma maglovite sudove o pitanjima, o kojima razpravlja s tako suverenim kriticizmom a s tako malo poznavanja i pitanja i suvremenih zbivanja. Po izpraznosti i dilentatizmu slični su oni, koji prisluškuju viesti sumnjivog izvora i dalje ih prenose s dodatcima bez ikakve realnosti i smisla. Takvi tim više vjeruju nekoj viesti, čim je fantastičnija i nevjerojatni ja. Kada bi netko mogao pokupiti na jednom mjestu sva ta pričanja i prepričavanja, koja su kao ozbiljna prihvaćali i naobraženi ljudi, te kad bi ih sačuvao budućim pokoljenjima, stekla bi ova veoma porazne sudove o današnjem pokoljenju i ne bi mogla vjerovati, kako je bila moguća ova biedna praznina duha naobraženog pokoljenja u polovici dvadesetog vieka. Kad bi ovakve budalaštine bile samo izprazna naklapanja, još bi se dale razumjeti, iako ih se ne bi moglo odobriti. Ali moramo se pitati, kako je moguće razumjeti činjenicu, da ove izmišljotine bez duhovitosti i logike mogu djelovati na orientaciju i držanje razmjerno velikog broja »intelektualaca«, kao i da. se ovi isti daju po stoti put prevariti. Nije li jednom nastupio čas, da na pitanja, od kojih zavisi i naša budućnost, gledamo s više ozbiljnosti, i da više ne dopuštamo štete, koje od toga nastaju?

Ovakve se stvari mogu dogoditi samo zato, što trošimo previše rieči, a premalo se prihvaćamo rada. Prestanimo jednom s tim navikama, koje su već davno prešle u obično naklapanje i prihvatimo se rada, onog rada, koji stoji pred nama i koji čeka, da ga netko obavi.

Najodlučniji faktor na očuvanju hrvatske države jesmo mi Hrvati, a Hrvati intelektualci napose.

Ma kako bili danas nezadovoljni s našom državnom stvarnošću, ma kako nam se činio neznatan njezin obći položaj, ne zaboravimo, da druge hrvatske države ne će biti, ako ova bude propala radi našeg držanja ili radi naše nesposobnosti, da se žrtvujemo za bolju budućnost našu i naše djece.

Ako bi se to, ne daj Bože, dogodilo, proklinjala bi nas ona jadna hrvatska pokoljenja, koja hi ovakvu katastrofu preživjela, kao najgore, najnesposobnije i najkukavnije hrvatsko pokoljenje.

To jamačno ne želimo biti.

Moramo želiti upravo protivno od toga, t. j. da budemo pokoljenje, koje će naši nasljednici s pravom držati kao graditelja ove naše domovine i države Hrvatske. To možemo postići unatoč težkim prilikama, ako budemo izdržali po svaku cienu i do konca.

Pokušajmo jednom srdcem progovoriti i u djelo provesti naš hrvatski narodni pozdrav

Za dom spremni!

U tom pozdravu nalazi se veliki sadržaj naših današnjih dužnosti, a u njegovom ostvarenju jest najbolje jamstvo naše hrvatske i naše osobne dobre sudbine.

I na nama je, da to bude činjenično stanje.