Biti hrvatski nacionalista znači: BITI BORAC ZA NEZAVISNU HRVATSKU DRŽAVU, ili drugim riječima: RADITI I BORITI SE PROTTV SVAKOGA, TKO JE PROTIV HRVATSKOG NARODA, NJEGOVE SAMOSTALNOSTI I NJEGOVA BOLJEG ŽIVOTA!

I.DIO

I.NAROD ILI NACIJA-II.KOMUNIZAM

Od dvaju nazora na svijet i život, koji danas dominiraju Svijetom prvi je nacionalizam, koji se temelji na etici i moralu, zapravo — na narodnom samoodređenju ili zajednici obitelji, koja živi i hoće da živi svojim zasebnim životom, a razliku je se od ostalih zajednica po svojoj kulturi, životu i naravi, koja ovisi o tlu i krvi baštinjenih od njegovih djedova. Tu svaku zajednicu ljudi ili obitelji kod zapadnih naroda, bez obzira na vjeru — izuzev židovsku! — i na profesiju, (bio to radnik, seljak, obrtnik i t. d.) zovemo: "narod" ili "nacija".

U pravoj zajednici — naciji — ne može živjeti čovjek ili obitelj, boja je po svome radu štetna po dotičnu naciju, pa ma taj rad bio i čisto privatne naravi (!), ali zato svaki pripadnik naroda, mora imati kruha, kao što ga mora imati svaki član Obitelji, PA GA CIJELA ZAJEDNICA SUHA JELA!

Drugi nazor na svijet i život jest komunizam.

Riječ komunizam dolazi od latinske riječi COMMUNE, što na hrvatskom jeziku znači: zajednički, opći, svačiji.

Prema Perzijancu Mazdeku, 490. pr. Kr. (»Šahname«, Firdusi 1.020.), grčkom filozofu Platonu, 347. pr. Kr., (»Država« i Morusu) »De optimo rei publicae statu deque nova insula UTOPIA« (I. 516.), koji se smatraju pretečama komunizma, komunizam je bio čisto nutarnja društvena (socijalna) stvar naroda i država, pa su stoga u starije doba bili komunizam i socijalizam istovjetni. Engleski državnik Thomas Morus, zamislio je idealnu, komunistički uređenu državu na otoku Utopiji, koljli se nalazi u blizini američkog kontinenta, te je pirema tome otoku napisao djelo, kojeg je nazvao »... Utopija«. Za Morusom su se poveli i mnogi pisci, kao bl. Toma Campanella »Civitas solis« (Sunčana država), 1639.; Jakob Harrington »Oceanu«, Gäbet »Voyage en Icarie« i t. d., po čemu se kasnije prozvao »utopistički socijalizam«.

U 18. i početkom 19. vijeka javljaju se u Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj i drugim nekim državama pisci, koji razviše teoriju socijalizma i komunizma, kao francuski pisci: Rousseau u svome djelu »O izvoru i uzrocima nejednakosi među ljudima«, a zatim »Contrat socijal« (1762.) G. Babeuf, koji je po revoluciji htio praktički provesti komunizam u Francuskoj, H. Saint-Simon u svome djelu »Nouveau Christianisme« (1825) »Reorganisation de la societe europeene« (1821. )i t. d., Char-Izes Fourier (1772.-1837.) sa svojim »sistemom«, Louis Blanc sa svojim »radničkimi produktivnim zadrugama«, ltd.; U Engle skoj Charles Hall (öerls Hol) u svome dijelu »The Effects of Civilisation of the people in European States« (1805.), kao i W. Thompson (Tomsn), Robert Owen, u »A new wiew of socie ty« (1812.), a zatim mnogi drugi pisci, koji su slijedili uglavnom Owena, kao: William Thompson, Charles Howarth i t. d.;u Njemačkoj od glavnih napominjem Fichte-a i njegovo djelo »Der geschlossene Handelstaat« (Wien, 1801.), gdje kaže: »Svaki treba da radi, a tko ne radi nema ni prava na hranu. Nitko ne može upotrijebiti u svoju korist tuđi radi«, Karlo Rodbert, koji je kao učenjak iznosio svoje ideale u mnogim spisima (kao »Sociale Briefe an Kirchmann«) 1850., »Der Normalarbeitstag«, 1871., kojeg se rad smatra više kao znanost, nego socijalni pokret, zatim Karlo Marx (1818.-1883.) i Friedrich Engels: (1820. -1896.). Po Marxu i njegovim teorijama prozva se komunizam marxsizmom, ili eksperimentalnim socijalizmom nasuprot onome utopističkom. Na Karla Marxa i njegova filozofska djela znatno je utjjecao Hegel i Feuerbach, kao i francuski i engleski filozofi, te engleski ekonomi, a njegova su najvažnija djela »Das Kapital«,, »Zur Kritik der politischen Ekonomie« (1859.), »Misere de la Philosophie« (1847.) i druga djjela koja je napisao nešto sam, a nešto u zajednici s Engels om. Engels je s Marxom bio prvi propagator komunizma u literarnom i žumalističkom d]elovanju. Od velike je važnosti za komunizam manifest, kojeg su sastavili Marx i Engels zajedno (1847.) gdje pozivlju radništva na glavnu borbu... »Proletarci nemaju ništa izgubiti, osim svoje okove, a mogu dobiti cijeli svijet. Proletarci sviju zemallja udružite se!« i t. d.

Uglavnom po ovim piscima doživljuju socijalizam i komunizam novo doba: DOBA RAZRAČUNAVANJA. Socijalizam uzima formu nauke, koja nastoji, da ljudi, kao najsavršenija bića, uzmognu što bolje i ljepše urediti svoj život, prema posto ječim narodnim pravima i obiteljskom životu, Dok komunizam (kojeg onda nazvaše i marxizmom), dobi biljeg klasne borbe (postavljajući radništvo nasuprot seljaštvu), rušenjem naroda, obiteljskog života, smatrajući čovjeka jednako vrijednim kao i svaku drugu životinju. Engels je išao čak tako daleko, da je rekao: »čovjek je ono što pojede« (Man ist was isst) !

Današnji komunizam nema ništa zajedničkoga ni s narodima ni s njegovim društvenim (socijalnim) uređenjem. Komunizam je danas prema narodu (narodnoj tradiciji, vjeri, obiteljskom životu, etici i moralu) BANDITIZAM ,a prema unutrašnjem društvenom (socijalnom) uređenju jednoga kulturnog naroda komunizam je pokušaj Židova da se nametnu svim narodima za gospodare, a to znači: nemoral, pljačka, zločin i ropstvo naroda!

Današnji komunistički propagatori — koje kod nas predstavljaju Židovi, propali Jugoslaveni, bivši četnici, Crnogorci, pemski dotepenci i kojekakve propalice — propagiraju rušenje nacija (naroda), stvarajući tobože zajednice cijelog čovječanstva, tvrdeći pri tome, da su svi ljudi jednaki.

Uvažimo — iako se ni u kojem slučaju ne može uvažiti — da ti komunistički agitatori najbolje misle, pa zamislimo tu svjet sku zajednicu idealnom, vidjet ćemo, da je to NEOSTVARIVO, jer prvo: ne možete naći dvojicu jednakih ljudi, a drugo: netko mora upravljati ili nekoga se mora slušati, jer neki red mora biti.

To sam postavio kao NEMOGUĆNOST, a da je ujedno i LAŽ što ti komunistički agitatori i vođe pričaju, neka nam posluži Spvjetska Rusija, u kojoj se nalaze i vladaju te komunističke vođe; u Rusiji danas vlada diktator Staljin( kao što je vladao ruski car), njegovi su savjetnici komesari, kao što su bili ministri caru. Pokrajine, koje su prije bile guebrnije, danas su unije — republike — i t. d. Ako pak ovo uređenje Rusije usporedimo s Evropom ili s cijelim svijetom, vidimo, da bi u slučaju ostvarenja komunističkoga programa, umjesto danas postojećih nacionalnih država bile komunističke unije ili republike, koje bi se gledajući na raspored državnog aparata - RAZLIKOVALE SAMO U IMENU; mjesto ministara — komesari, mje sto žandara ili stražara — milicioneri i t. d.

Dok ovo gledamo kao na formu aparata vladavine, ostajemo dužni na pitanje: »ZAŠTO SE KOMUNISTI OBARAJU PROTIV POSTOJEĆIH NACIJA (RUŠENJE NARODA!), KAD BI NA PR. MJESTO HRVATSKE DRŽAVE BILA SOVJETSKA HRVATSKA?«

Za nas je Hrvate dosta jasan odgovor na ovo pitanje — da se vidi dušmanluk i nepoštenje — ako postavimo samo protupitanje: »ZAŠTO NE BI BILA HRVATSKA DRŽAVA? ZAŠTO DA SKIDAMO SRPSKI JARAM, A MEĆEMO RUSKI?« »ZAŠTO MI SAMI NE BI BILI SVOJI GOSPODARI?«

No, da ne bude krivo komunistima, navest ću i njihov odgovor: Radi boljeg socijalnog (društvetnog) uređenja, radi čovječanstva, radi slobode, radi čovječanske pravice, radi jednakosti svakog čovjeka« i t. d., dakle sve same zvučne parole. Iako društveno (socijalno) pitanje ne ovisi o paroli, već o preduvje tima zajednice i o ljudima, jer je socijalizam kao nauka svojina svih ljudi, ipak komunisti nastoje kod ŠIRIH I NEUKIH SLOJEVA, ne samo kod nas Hrvata, nego i u cijelom svijetu prikrpiti KOMUNIZMU SOCIJALIZAM kao da oni imaju monopol na njega (socijalizam); nastoje proglasiti komunizam kao humanu i opće čovječansku borbu, premda je to puka laž. Na drugu pak stranu nastoje nacionalizam proglasiti fašizmom koji u stvari nijle istovjetan, s nacionalizmom, nego je za sve nacije, osim talijanske, jedno geslo, koje upotrebljavaju i nacionalisti i komunisti —dakako svaki na svoj način i na drugom jeziku. Naime, pod talijanskom riječi »fašizam« podrazumijeva se današnji državni i društveni (socijalni) uređaj Italije, dok ta riječ prevedena na hrvatski jezik kao pojam znači: »snop« »skup zajedno svezanih prutova«, a prenesena na narodno polje znači: sloga naroda, prikupljanje narodnih snaga bilo za rad na boljem unutarnjem društvenom uređaju, bilo za jačanje u borbi s ma kojim dušmaninom, koji bi htio ugroziti njegov opstanak, a komunisti i mnogi drugi, koji su kao neznalice ili naivčine, pali pod utj tečaj komunista, prikazuju narodima fašizam kao neko čudovište, dok na drogu stranu viču: »Složite se seljaci ili ujedinite se radnici! cijeloga svijeta!«

Kao primjer političkog čudovišta, služi im Njemačka i Hitler: »Hitler je dao 100.000 Židova istjerati iz Njemačke, a zar Židovi nisu ljudi?« — govore komunistički agitatori. Ali ti komunistički agitatori ne pitaju: »Jesu li Niijemci ljudi,kojima su ti istjerani židolvi godinama u vlastitoj kući sisali krv : iz njhova tjeia?« Pitajte vi te komunističke agitatore: »Zar onih 65,000.000 Nijemaca ne spada u čovječanstvo?«

Uvažimo, da nije čovječanski, što je Hitler učinio sa Židovima, pa makar da su i krivi. (Ovo naglašavam, zato, da bolje vidimo i ovu usporedbu komunističkog čovječanstva,). Pogledajte i poslušajte, kako komunisti i komunističke i kibicersko komunističke novine valjaju drvlje i kamenje na Njemačku i Italiju, da nije čovječanski, što šalju oružje i vojsku kao pomoć nacionalistima u španjolsku:, a niti jednom riječju ne osuđuju Sovjetsku Rusiju, koja šalje i ljude i ratni materijal komunistima u Španjolsku, već se naprotiv dive svim, zločinima španjolskih i ruskih komunista, što ih čine nad španjolskim nacionalističkim, zarobljenicima i taocima. (240) osoba komunisti su prikovali uz zid i tako ih strijeljali... Dva seljaka izvješćuju iz Malage, da je pogubljeno višei od 400 osoba, od kojih su, jedne strovalili u bunare s kamenjem na nogama, a druge vukli. gradskim, ulicalma, privezavšl ih konjima za repove«.(«Seculo«). U Rosal do Fronteri komunisti su spalili 40 osoba zatvorenih u crkvi (»Yournal de Geneve«).U Rundi je umoreno 400 stanovnika, od kojih je 200 strmoglavljenih u rijeku Tage (»Times«). Trupe nacionalističke našle su u Alemnndralagu Iješine uhapšenika, koji su bili razapeti na zidu tamnice, dok ih je 80 spaljeno živih (»Seculo«). U Kartageni 50 gradiških stražara svezanih jednih za druge, i natovarenih željeznim šlpkama bjji su bačeni u more s vrha mosta jedne lađe (»Dailv Mail«) .... i t. d. Pustimo po strani Njemačku, i njezino unutarnje društveno(socijalno) uređenje, to je njihova stvar: kakvi su onako im je.

Nas se tiče samo: kakvi su Oni narod naprama naima kao narodu. Isto tako pustimo po strani španjolske prilike i simpatije bilo prema jednoj ili drugoj zaraćenoj strani, pa si kao ljudi postavimo pitanje: »Zar jedni i drugi nisu ljudi? Zar je ubojito oružje koje je došlo iz Rusije nešto drugo, nego ono, što je došlo iz Njemačke ili Italije? Zar je čovječanski kad komunisti muče nacionaliste? Usporedimo li ovo s onim što sam naprijed spomenuo - u pogledu g. Hitlera i Židova, Onda vidimo, da je svaki komunistički zločinački rad okršten zvučnom frazom: »čovječanstvo«, »jednakost«, »sloboda«, 

»socijalizam«, »socijalna pravica«, »demokracija« i t. d, a u stvari je to demagogija ili maska (krinka), pod kojom komunisti vrše najogavnije zločine prema narodu i prema čovjeku! 

Tako izgleda komunistička čovječanština (zapravo krvava ironija onoga, što se zove čovječanstvo!), kojom se i kod nas u Hrvatskoj mnogi služe, ne znajući i ne misleći, što čine, uvlačeći se talmo, gdje im nije mjesto, govoreći svega i svačesa, o čelmju nemaju ni pojma, samo da nešto zarade ili ispoIje svoju ličnost. Ima ih čak i takovih — ali to su već potpuno neubrojivi, jer i nisu Hrvati (!) —koji misle, da nacionalista (ili kako ga komunisti krste; fašista) ne može, niti ne smije nešto dobro učiniti.

Vidjeli smo kako izgleda komunistička, čovječanština, a sad ću se pozabaviti komunistčkoim slobodom. Iz prednjega se, vidi, da bi u slučaju ostvarenja komunističkih programa u pogledu vladavine granice ostale iste: ljudi, odnosno obitelji, narod, nacija ili nacionalistička država sačinjavala bi komunističku republiku. Rek bi, promjena bi bila s formalne strane tek tolika, što bi se promijenila vlast: TA NAROD JE ISTI — SAMO JE IME I VLADA DRUGA! ALI AKO ISPITAMO UNUTARNJI UREĐAJ I ODNOS komunističkih vlastodržaca s ljudima, odnosno s bivšim narodom, onda vidimo:

1. Vlast nema nikakave duhovne veze s ljudima, čija sudbina ovisi o njihovoj volji; onai se mijenja i postavlja bez obzira da li odgovara potrebama ljudi, kojima su oni gosjpodari.

II. ukinut je obiteljski život, ljude se prisiljava da međusobno žive kao životinlje — opće; spolno svi sa svakim — kad se rodi dijete, otrgnu ga majci iz ruku, odgajaju ga u odgajalištima, kad što se svinje i druge životine odgajaju u torui ili svinjcu, tako da se ne zna ni tko mu je otac, tko mu je majka, ubijajući tako u dijetetu moral i ljubav prema majci i prema svakom svem; jednom riječju: žive kao stoka!

III. Ljudi, koji sačinjavanju tu komunističku republiku, odnosno ljudi, koji su prije sačinjavali nacionalnu državu, u kojoj je svaki pojedinačno bio čovjek, čine obični broj, (recimo 10.000). Čovjek je dakle lišen svake indlividuamosti a potom i slobode, jer prigovori li bilo čemu od toga, briše ga se s liste kao broj, a to znači smrt!

Izostavimo li glavna lica — vođe komunističke — a usporedimo li ove činjenice s pojmom SLOBODA, vidimo, da je »komunistička sloboda« za normalna čovjeka sve prije, nego sloboda: ZLOČIN I ROPSTVO PREMA ČOVJEKU! Jer čovjek više nije čovjek, ne predstavlja čovjeka, već ŽIVI STROJ ili bolje rečeno: ROBA, koji mora onako plesati, kako mu sviraju njegovi gospodari, pa ma crkao kad životinja!

Rasuđujemo li taj komunistički rad s toga stanovišta,vidimo, da je to obični zločin komunističkih vođa i njihovih agitatora, a zabluda onih, koji slijede te agitatore, jer ne vide i ne razlikuju dobro od zla, ropstvo od slobode; (ako naime demagog žido-komunistički kaže: »ropstvo« je »sloboda« ili »sloboda« je »ropstvo«, njihovi će sljedbenici to bez ikakva, promišljanja primiti — njima je glavno da je rekao komunista!) Ako pak taj komunistički rad prosuđujemo zajedno s komunističkim agitatorima i njihovim idejnim vođama — Židovima, vidimo, da je to pokušaj Židova da zagospodare cijelim, svijetom. I ovdje nam kao dokaz može služiti u prvom redu Sovjetska Rusija, odakle se dirigiraju i plaćaju komunistički agitatori, te iz koje crpimo odgovore na pitanja: tko je prvi propagator i ideolog komunizma? Marks — Židov: tko je ostvaratelj komunizma u Rusiji? —Židovi; tko je Trocki? -Židov; tko je Kamenjev? -Židov; tko je Radek? — Židov;tko je Litvinov? — Židov; tko je Sinovjev? — Židov i t. d. .... Tko je, dakle, pravi predstavnik komunizma? ŽIDOVI!

Što su Židovi u svojoj biti, hrvatski narod vidi, da su Židovi u Hrvatskoj danas 95 posto komunisti, a imao je i u prošlosti za vrijeme Živkovičeve ere osjetiti na vlastitoj koži: bič plaćen novcem, kojega su Židovi zaradili među hrvatskim narodom!

Da tko ne pojmisli, da ovo pišem tek toliko da napadam Židove, i da se ne udaljim od gornje Stvari, i objektivnog suda o Židovima, pustit ću da sami židovi o sebi govore. Werner Sombat, koji nije antisemita, kaže: »Osnivači modernog kapitalizma su Židovi«. . . . »Ne bi nikad došlo do eksplozivnog efekta ljudske kulture, do modernog kapitalizma, da nije bilo Židova«. . . . »Nežidovi su se samo njemu prilagodili, oni su kođ Židova išli u školu (»Hrvatska Njiva« broj 3, odi 1936.). Vidimo dakle, da su predstavnici modernog kapitalizma i glavni kapitalisti Židovi,, ali je karakteristično, da čujemo svaki dan,kako se komunistički agitatori upravo do neizmoglosti deru protiv kapitalizma, a molim vas, tko je čuo, da je taj komunistički agitator napao Židova? — Bože sačuvaj! To se nije, niti se može dogoditi, jer bi time napali sami sebe i svoje šefove—Židove! No svejedno, ta podlost njih ništa ne smeta, jer nemaju stida ni poštenja; oni i dalje napadaju kapitalizam, ali ne prave predstavnike kapitalizma — Židove, već tu i tamo po kojeg nedužna, trgovčića ili popa, koji ne utječu na sudbinu naroda, ter su u narodu kao jedna mrljica na bijelom zidu, što je treba mikroskopom potražiti, da se je vidi, a koja se može u svako doba očistiti, ako smeta općoj narodnoj stvari. Dakako, to komunisti, odnosno agitatori komunizma dobro znadu — njima to nije ni svrha! Njima je glavno izrabiti nezadovoljstvo širokih masa — radnika, koje su nezadovoljstvo sami (Židovi) izazvali preko kapitalizma — preko svojih šefova Židova, Jer se Židovima čini malo malo izrabljivati samo radništvo. Oni hoće mnogo više: hoće da, postanu gospodari cijeloga, svijeta! A naš im siromašni radnik: iz dana u dan nasjeda uslijed bijeda i nevolje, kojlu su mu ti isti komunisti nanijeli putem kapitalizma, odnosno svojih šefova — Židova, koji uživaju blagonaklonost srpskih vlastodržaca. Ne zna naš siromašni radnik i seljak, niti se itko brine da ga poduči, da mu Židov ili židovski plaćenik pljuje u lice, kad mu govori o čovječanstvu, jer židovski Talmud (knjiga, koje se Židovi drže kao katolici Svetog Pisma, ali i kao program narodne organizacije) samtra čovjeka samo Židova. (Unmoral in »Talmud« — A. Rosenborg, str. 44), a nežidovl su životinje. (A. R. »Unmoral in »Talmud« str. 53). Kad vidimo ovo, naime, da židovi smatraju, samo Židova čovjekom, onda nam je jasna ona podlost čovječanstva, koju sam, naprijed izložio. Naš hrvatski narod ne zna, da je židovska vjera ujedno i židovska nacija,jer »čovjek (t. j. samo Židov op. pisca) ne smije imati nikakove zajednice s "gojem" (nežidovotm, i nečovjekom, a to je po židovskom svaki onaj, koji nije židov) (A. Rosenberg:Unmoral im Talmud str. 44.). Mnogi Hrvati ne znaju, da se židovi smatraju odabranim narodom, kojem je geslo: "Židovi su odabrani narod — kaže »Talmud« — koji mora zavladati cijelim svijetom". Odatle se dakle vidi, da su Židovi u načelu protiv naroda i nacija, koje bi htjeli podjarmiti, a firma, pod kojom to vrše, jest komunizam. Komunizam kako vidite, ne samo da ima njihov karakter, nego su mu sami Židovi i u stvari i šefovi.

Da bi narod hrvatski mogao bolje upoznati Židove kako u nacionalnim, tako i u drugim odnosima prema njima, iznijet ću nekoliko pasusa iz židovskoga, »Talmuda«, koji ih uči kako se imaju vladati, držati i smatrati sve nežidove, a u ovom slučaju prema hrvatskom narodu; Orah Kajim (Životna staza, uputa kako trebaju živjeti (237. do 242) upućuje: Vidiš li grobara židovskog (onog Židova, koji zakopava ljude) kaži: »Koji vas je stvorio kako treba, taj će vas opet uzeti«, ali ako je to grobar nežidova (recimo katolika), onda kaži: »Vaša miajka neka se srami, što vas je rodila« (A R. str. 4&, "Umnoral j im Talmud") ; Nežidovu ne smije se pružiti milostinja. Može se ipak pomoći njihove siromahe i pohoditi njihove bolesnike, ako se u njihovoj, zemlji živi, ali samo radi mira (da ga ne protjera narod od kojeg živi, op. pisca) — (A. R. »Umoral Talmud -, str, 53). »Svako dijete u tijelu, ropkinje ili nežidovke nije bolje od životinje«, (dakle; svatko, tko nije Židov, smatra ga se životinjom, i robom op. pisca) (A. R. «Unmoral, im Talmud« str. 53). »Ako nežidov kome je Židov dužan, umre, a njegovi nasljednici ne znaju ništa o tome dugu — nije židov dužan vratiti dug (Košen, Hamispat 2,., 83., 1.).

»Tko udari IZRAELIĆANA po obrazu — kaže Rabbi Kanline! — isto je kao da je udario BOŽANSKO VELIČANSTVOi jer prorok kaže: »Tko udari ČOVJEKA, udario je SVECA (Sanhédrin F. 58 bi. »čovjek je samo Židov« (Beharot F. 26). »Neznabožac, nežidov — kaže Rabbî Dotai — nema žena (supruge)« one nisu zaista njihove žene« (A. Rasehberg »Unmoral, im Talmud«, str. 44) .Time je rečeno, da Židov može učiniti s nežidovkom brakolomstvo, jer brak nežidova, nije uopće brak. Isto tako ne može s nežidovom zelenašiti (varati i pljačkati svijet),jer se taji pojam odnosi samo, na Židove međusobno,(Židovi smatraju, da to pravo pljačkanja pripada samo njima, op. pisca). Da Židovi tako, misle i danas, neka svjedoče činjenice. Na granici estonske države uhvaćen je komandant boljševičke (ruske komunističke) vojske: Zonder (Židov). Prilkom preimetačine kod njega nađeno je pismo, Koje je htio prenijeti Židovima u nacionalnim, zemljama. To pismo glasi doslovno: 

»Izraelov sine!«

čas našeg konačnog briumfa je blizu. Mi se nalazimo u predzorju našeg svjetskog gospodstva. . . . Prosvjetljivanjem i razglabanjem mi smo razrušili poštovanje i vjeru u jednog Boga (kršćanskog) koji je nama stran, sipajući na takove dogmee prezir i ruglo. ... Mi smo prodrmali u narodima i državama njihovu civilizaciju i tradiciju. Mi smo uprli sve, da židovskoj moći podjarmimo ruski narod i mi smo ga uspjeli prisiliti da poklekne pred nama... Ali budi oprezan, Izraelov sine. Naša je pobjeda blizu, jer Naša politika i ekonomska moć raste (kapitalizam) u isto vrijeme kao i naš upliv na pučke mase (komunizam). Mi kupujemo državne zajmove i zlata. Mi vladamo burzom cijeloga svijeta. Vlast pripada nama! (»Courrier de Geneve« od 11. XII. 1928.).

II.DIO

I.Što znači socijalizam i koje preduvjete treba imati.-II.Zbirka pojmova.-III.Nezdrave pojave.-IV.Zaključak.

Socijalizma su danomice, puna usta ljudima, koji hoće u mutmom loviti, među kojima većina ne znja ni što znači socijalizam, a oni, koji znadu, ti ga demagoški iskrivljuju. Dakako i tu su komunisti prvi. Oni čak smatraju, da jedini oni imaju na socijalizam monopol ili kao da je to njihov patent,kojeg nitko osim onoga, tko nije komunist, ne razumije. Komunisti su čak uspjeli obmanuti i uvesti zabunu u sam žurnalizam, da već postavlja nacionalizam i socijalizam kao dvije antiteze. Međutim, ako svaku stvar postavimo na svoje mjesto, onda vidimo, daje to stanje stvari pogrjesno, jer je socijalizam (koji potječe od latinske riječi socius, a znači na hrvatskom jeziku — drug, ili socialis — društven), nauka, koja polazi sa stanovišta, odstranjivanja bijede i nevolje i stvaranja što boljeg i lakšeg života usavršavanjem društvenog poretka, kakav iziskuju narodne potrebe. Zapravo, socijalizam je primarna stvar naroda (zajedinice), bez čega se on ne može zamisliti, kao što su primarni i krv i srce, bez čega, se čovjek ne može zamisliti.

Dakle,vidimo, da se socijalizam, ne može monopolizirati, već su za nj unutar zajednice potrebni preduvjeti za što bolje socijalno uređenje, a to su zajedničke duhovne težnjje; suradnja predstavnika naroda (zajednice) i ljudi, koji sačinjavaju taj narod (zajednicu). Gledamo li tko ima BOLJE PREDUVJETE ZA DRUŠTVENO (SOCIJALNO) OSTVARENJE, (NACIONALIZAM ILI KOMUNIZAM) vidimo, da komunistička vladavina ne samo da nema društvenih (socijalnih) preduvjeta, nego ih sama potpuno uništava jer od ljudi — kojima stoji na čelu — stvara sebi sluge i robove, kolji ne smiju ni plakati, a kamo li kritizirati, izražavati svoje želje i mišljenje o njihovim potrebama: ljudi, ili kako komunisti kažu »brojevi«, kojima su se oni nametnuli za gospodare — ukinuli sveti obiteljski život slobodu, vjeru i veselje za život — živi su strojevi, koji se moraju samo onako okretati, kako ga oni navijaju! Međutim, je kod nacionalističke vladavine obratno od komunističke: ona ne samo da ima preduvjete za ostvarenje društvenih (socijalnih) potreba,nego ih ona i mora imati, jer su oni na vladi zapravo sluge naroda, u čije ime govore, jer moraju slušati glas narodia kao kucaj srca o njegovim društvenim (socijalnim) potrebama, što im omoguća, da svoje sposobnosti upotrijebe samo u interesu naroda; drukčije i ne mogu, inače su neodrživi, a na njihovo mjesta doći će drugi — bolji i sposobniji.

IV.

Kad nas se često čuje, a u više slučajeva nastoji i krivo tumačiti pojam NACIONALISTE. To krivo tumačenje vrše na jednu stranu komunisti među radništvom, gdje tumače da se od nacionalizma ne živi, da je to nešto u zraku, a na okrugu stranu u selima razne neznalice i demagozi (lažni ideolozi) tumače seljacima, da je nacionalizam gospodski posao ili firma, pod kojom mogu gospoda pljačkati! (»Hrvatski Dnevnik« 24. XII. 1936.). Međutim je ovo tumačenje (izuzev zločinačke namjere) u najmanju, ruku pogrješino, jer riječ nacionalista dolazi od riječi »nacionalan«, »naredan«, a njejgov antipod (protivni pojam) je »protunarodan« ili »anacionalan« dakle nacionalista, niti je fantazija, niti protunarodan: fantazija nije, jer sačinjava jednu česticu naroda; protiv naroda nije, jer bi onda bio »protunarodan« ili »anacionalan«. Zbog toga i postoje ta značenja, jer: kako se jednog čovjeka, koji je lopov, ne može nazvati »poštenjakom«, tako se i jedan čovjek, koji je »narodan«, ne može zvati »protunarodnim« ili obratno. Ovo je pravilo, koja ne može mijenjati svak po svojoj volji: postoji samo »DA« i »NE«, »ZA« ili »PROTIV«, trećeg nema —i treći je SUMNJIV!

Frankovac — i tu riječ možete čuti i čitati svaki dan u novinama. Do danas i danas reći nekome da je frankovac, značilo je i znači: biti borac za nezavisnu hrvatsku državu, drugim riječima: biti čestit Hrvat i boriti se pirotiv svega onoga, što Srbi silomi narivavaju hrvatskom narodu.

Ovo napominjem zato, jer su, u posljednje vrijeme počeli neki lijudi — većinom Kranjci i Židovi — iz vodstva H.S.S.-a sve češće upotrebljavati tu riječ frankovac tamo, gdje treba koga ocrniti i prikazati ga neprijateljem hrvatskog naroda, dakle, obratno od pravog značenja.

Da budemo na čistu, a ujedno da svaka neznalica i sporazumaški korteš ne može riječ frankovac iskrivljavati u smislu svoje demagogije, iznosim kratak historijat riječi frankovac:

U Stranci Prava,, koju je osnovao i kojoj je bio vođa dr. Ante Starčević, izabran je godine 1884. po prvi puta zastupnikom dr. Josip Frank. Josip Frank kao zastupnik u Stranci Prava pokazao se vrlo sposobnim, poštenim i vjernim, nauci dra Ante StarčeVića, pa mu je dir. Ante Starčević oporučno namijenio vodstvo u stranci.

Dr. Frank, kao nasljednik Starčevićev nastavio je svoj politički rad u Stranci u smislu dra Ante Starčevića. Kako Starčevićeva nauka nije imala stranački karakter Austro-ugaske monarhije, već separatističko hrvatsko; državnopravni karakter, to su se pristalice Stranke Prava (čiste), kojima je bio na čelu Frank, grdno zamjerili svim dušmanima: kako Beču i Pešti, tako i Srbima, koji su ina jednu stranu bili slijepo oruđe Beča i Pešte protiv Hrvata a na drugu stranu stvarali jugoslavensko jedinstvo. Tako su pristalice Stranke Prava, odnosno Starčevićeve nauke u ono vrijeme dobili nadimak — separatisti, a po Franku — frankovci.

Danas više nema Austro-ugarske, a nema ni Franka, pa bi se — prema tome — moglo reći, da nema ni frankovaca, ali je ostala, Starčevićeva nauka i Srbi! Srbi veličaju jugoslavenstvo propovijedajući, da su Srbi i Hrvati jedan narod, a u stvari stvaraju veliku Srbiju, dok Starčevićevii sljedbenici, kojima je vođa Poglavnik dr. Ante Pavelić, propovijedaju i dalje Starčevićevu nauku, koja ide za odcjepljenjem Hrvata od Srba i stvaranjem nezavisne hrvatske države. Preima tome, danas reći nekome, da je Starčevićanac, separatista ili frankovac, u stvari je isto, kao reći mu da je, Pavelićevac, t. j.borac za nezavisnu hrvatsku državu!

* * *

Ima i drugih stvari i pojmova, na koje se moram, osvrnuti,. Rekao sam naprijed i opet pjonavljam, da u jedinoj naciji (narodu) ne može biti čovjeka, kao što ni u jednoj obitelji člana, koji bi bio protiv te obitelji«, te da »svaki član jednoga naroda, kaošto i član jedne obitelji, mora imati kruha, pa ga svi suha jeli«. Kod ovako svijesna naroda, gdje je svaki pojedini član svijestan, pripadnik zajednice (naroda) nema STALEŠKIH BORBI. Stoga, smatram, da svaki tko raspirupje stalešku, borbu, ne radi pošteno, jer stvara razdor i svađu u narodu, kako bi od toga, nezadovljstvav odnosno na račun te svađe mogao živjeti.

Ovo napominjem baš zato, jer naša, kuća — nažalost! — obiluje tim gadnim sjemenom. Jedni (H.S.S.) »seljakuju« huškaju seljake protiv građana (radnika, obrtnika i t. d.), drugi (komunisti) pak huškaju radnike protiv seljaka.... Jedni se i drugi, osim ostalih krilatica, služe u huškanju terminom, koji uopće ne postoji, a to je »pokvarena gospoda«,jer svaki čovjek — u koliko je uopće gospodin — gospodin je po duhu a ne po kaputu, kako ga oni smatraju. Postoje samo dva termina za oznaku kakav je neki čovjek. Prvi je termin GOSPODIN (pošten čoviKek), a drugi POKVARENJAK (špekulant). Tko je GOSPODIN, taj ne može biti POKVARENJAK, ili tko je POKVAREN, taj ne može biti GOSODIN!

Dakle, postoji samo GOSPODIN, a njegov antipod je POKVARENJAK. POKVARENI GOSPODIN može služiti nekome kao ironija i šala, a nipošto kao riječ s nekim, značenjem!

* * *

Biti nacionalista ne znači boriti se samo protiv komunizma, nego boriti se protiv svih imperijalističkih težnja, bilo koje nacije, koja bi htjela, podjarmiti njegov narod. Mi Hrvati to najbolje osjećamo na vlastitoj koži: mi se borimo na jedtnu stranu protiv srpske nacije, koja nam se nametnula na vrat pod plaštem jugoslavenstva, a na drugu stranu protiv komunizma, koji se, izrabljujući situaciju krije pod plaštem komunističke »čovječanštine«, »pravice«, »jednakosti«, »slobode«, a ponajviše u formi lažne demokracije, prema kojoj srpska vlada ne samo da je tolerantna, nego je i podupire, da razvodni hrvatsko pitanje i skrene s pravog puta, što razne neznalice i naivčine, koje joj nasjedaju ne uviđaju.

Vidjeli smo iz prednjega, kako; izgleda »komunistička čovječanština«, »sloboda«, »pravica« i t. d, pa je potrebno, da i o demokraciji koju rečem. Spomenuo sam lažnu demokraciju. Lažna, je zato, jer su je postavili neznalački i naopako, kao što su postavili i sve druga pojmove: čovječanstvo, pravica, sloboda i t. d. Naime iz pojmova stvari proizlazi, da je demokracija suština nacionalizma, jer je osnovna ideja demokracije misao o narodnoj suverenosti.

Ideja narodne suverenosti ima dvije odjelite misli: jedna se tiče postojanja države, a druga vršenja vlasti u stvorenoj državi.

Prva misao znači,, da je narod tvorac države, da je državna vlast produkt naroda i da je narod izvor svakog političkog autoriteta.

Druga misao znači, da svaka vlast — koja nije postala izrekom naroda, —, stranka — kojoji politički program nijie nacionalan — i svaki pojedinac — koji si usurpira pravo na vladavinu — ne mogu biti ni nacionalni, ni demokratski, jer je suverenost naroda jedinstvena, nedjeljiva, neodsvojiva i nezastariva. Ona pripada narodu, kao cjelini: nijedna stranka, nijedan stalež, nijedan pojedinac ne može pripisivati sebi suverenost. Vlast (ili pojedinac kao predstavnik) je samo iavršitalj zakonskih ovlaštenja stvorenih pristankom podanika, kojima se, osigurava život, sloboda i težnja za vlastitom, srećom među ljudima.

Pojedinac, kao predstavnik naroda ili kao slobodan čovjek,može se u ime demokracije odreći komada, svoje zemlje, svojih svinja, vršaće mašine i t. d. u korist svoga siromašnog susjeda. Dapače, po demokratskom načelu, i narod može dati svome postradalom susjedu, kao narodu, žita, novaca i pružiti mu pomoć u nevoijji, ali se pojedinac, kao predstavnik naroda, ne može odricati narodnog teritorija, ili narodne nezavisnosti, a da pri tome ne postane narodni izdajica, što je u suprotnosti s demokratizmom. Isto se tako ni sam, narod ne može odreći svoje narodne nezavisnosti (slobode), a da pri tomie ostane narod , jer je demokratska misao u suprotnosti s podjarmljivanjem; narod se može pokoriti sili, ali sile ne može priznati! 

Borba za opstanak i obrana prava naroda (kao suštine demokracije) nema ništa zajedničkog s mirotvorstvom. Juni Brat (Francuz), jedan od glavnih učenjaka i obnovitelja demokratske misli — narodne suverenosti, u svojim »Korealnim obavezama«, kaže: »Narod je stariji od kralja (ili predstavnika naroda). Narod je gospodar, a kralj (ili predstavnik naroda) je vrhovni činovnik, kojem pripada samostalno, ali resultivno pravo na vršenje državne vlasti«. Kralj je vezan na ustav i zakone (»zakoni«, koje narod ne odobri nisu u stvair zakoni op. pls.) Onaj, tko se nametne za gospodara narodu ne može ga smatrati gospodarom, niti kraljem — on je tiranin! Tiraninom se smatra i kralj i predstavnik, (Jednog naroda, koji pogazi službene dužnosti, suverenost naroda). Isto tako uskrisitelji demokratskih ideja —narodne suverenosti (Francuz Hotmam, Boetie, među koje spada i Juni Brut; Škot George Buchanam; Španjolac Marin) nisu propovijedali mirotvorstvo kad se radilo o oslobođenju od ropstva ili u obrani od neprijatelja, već su naprotiv naprotiv narodu propovijjedali da se narod ima pravo silom oduprijeti tiraninu; svrgnuti ga s vlasti i kazniti! Jedni od uskrisitelj a demokratske misli — u ime narodne suverenosti — pozivali su narod na revoluciju, ako se protiv tiranina nije mogao provesti redovan postupak, dok su drugi preporučavali UBOJSTVO TIRANINA (L. Polić »Razvoj demokratske misli« str. 9.) Teodor Roosevelt, uvaženi američki demokrata, napisao je:

»ČOVJEK (ILI NAROD), KOJI NE ĆE DA ZAMETNE BORBE KAKO BI ODVRATIO ILI UNIŠTIO ZLO I NEPRAVDU, TO JE JADNO STVORENJE!« (»Što je demokratizam« str. 10.)

Ovo su uglavnom osnovna načela demokratizma koja se ne mogu iskrivljivati.

MEĐUTIM VODSTVO H.S.S.-a NAZIVLJE DEMOKRACIJOM PREVARU,, IZDAJU I SVAKOGA VRAGA, ČIJE PRAVO ZNAČENJE TREBA PRIKRITI. Mjesto da im demokracija služi za međusobno razumijevanje i ljubav Hrvata prema Hrvatu za izraz zajedničkih želja u radu za bolju budućnost i obranu prava hrvatskog naroda, ona im služi obratno: za stvaranje nezadovoljstva unutar naroda, što je u najmanju ruku cijepanje narodne snage. Dok im pak služi kao svađa unutar naroda, istodobno im služi i kao sporazumijevanje sa Srbima, ali ne u poslovnim stvarima naroda naprama narodu (1:1) već o pravu i vlasništvu hrvatskog naroda, kojemu su Srbi u najmanju ruku strana osoba koja NASTOJI SILOM ili na prevaran način prisvojiti vlasništvo hrvatskog naroda a potom ga lišiti njegove narodnle individualnosti.

Dakle u svakom slučaju ova rabota ne samo da nije demokratska, nego je i s pravne strane i izdajnička: 

1. Demokratska nije, jer je suština demokracije volja naroda ticala se ona državne forme ili unutarnjeg uredjenja države, a volja hrvatskog naroda nije sporazum, nego nezavisna hrvatska država.

2. Izdaja je zato, jer hrvatski narod nije njima dao legitimaciju, da se u ime njega sporazumijevaju sa Srbima, već da vode borbu za oslobođenje od njih.

Bilo bi zgodno, da nam ta gospoda »demokrati« odgovore na pitanje: Zašto se oni ne sporazumijevaju sa Srbima,odnosno zašto njima Srbi ne dozvole, da se sporazumijevaju o pravu, i vlasništvu srpskog naroda?

V.

Rekao sam, da se pod talijanskom riječi fašizam (koja, kad se prevede na hrvatski jezik i prenese na narodno polje, znači: sloga naroda), podrazumijeva današnji društveni i državni uređaj Italije. Upotreba ove riječi za našu državnu borbu i društveno uređenje hrvatske države — za koju se borimo — nema nikakvog sadržaja, jer to nije import (uvoz), da ga se importira (uveze), naš prijateljski stav prema fašizmu odraz je samo našeg prijateljstva prema Italiji, dok se naše unutarnje društveno uređenje mora izgradjivati na našim narodnim potrebama bez obzira, da li takvo društveno uređenje postoji u Italiji ili ma bilo gdjje. Pogotovo nije pametno, a može se reći, da je ludost — kako to naše vodstvo čini — pačati se u društveno uredjenje nekog naroda — ili oslobadjati nekog, tko je slobodan — jer se nas to ne tiče (kakav narod, takav i poredak); nas se tiče samo stav jednog naroda naprama nama, kao narodu. Isto je tako nama svejedno, tko nam pomogao, da dođemo do svoje slobode.

Pogotovo je ludost — kako to naše vodstvo čini — pačati se u društveno uređenje nekog naroda — ili oslobađati nekog, tko je slobodan —jer se nas to ne tiče (kakav narod, takav i poredak!); nas se tiče samo stav jednog naroda naprama nama kao narodu. I to je tako nama svejedno, tko nam pomogao, da dođemo do svoje slobode.

Kakogod je upotreba talijanske riječi »fašizam« u pozitivnom smislu izraz prijateljstva, tako je isto njena upotreba u negativnom smislu izraz neprijateljstva prema talijanskom narodu. I dogod se kod nas ta riječ nije upotrebljavala — ili ako se već upotrijebila, upotrijebila se je u pozitivnom smislu —nije bilo nikakve opasnosti za nas od Italije, štoviše Italija se ponijela prema nama Hrvatima u svakoj prilici prijateljski, poduprjevši tako našu narodnu borbu, ali otkad je to naše nedoraslo vodstvo počelo napadati fašizam, (prema tome: Italiju),bojati se zla srpski vlastodršci i židoko-munistički plaćenici iskoristit će to, pa bi se jednog dana Italija i Srbija mogle sprijateljiti, a onda jao našim emigrantima, a to znači cijelom hrvatskom, narodu. . . . Naime, rekao sam, da komunisti u cijelom svijetu krste nacionalizam fašizmom, a fašizam prikazuju, nekim strašnim, čudovištem za čovjeka, pa prema tome i nacionalizam. Kod njemačke i talijanske nacije i kod drugih naroda, — inteligentnih ljudi — zapravo intelektualaca, ovo krštenje nacionalizma fašizmom, nema nikakvog značenja, jer su toliko inteligentni i sposobni, da vide da je to obična žido-komunistička demagogija, koju propagatori komunizma upotrebljavaju, da stvore zabunu u širokim slojevima, te da ih tako pridobiju za svoju stranu. Jedino je naše privremeno vodstvo, kome smeta ta riječ (fašizam), a uzrok je, kako sam već rekao, komunistička propaganda. Oni mjesto da se toj demagogiji, kao inteligentni ljudi, nasmiju i prikažu je narodu, onakvu kakva u stvari je oni joj podlijegaju, i dobivaju odraz običnih neznalica: ustaju protiv fašizma, što se razumije protiv Italije, kao najvećeg dušmanina, proglasuju hrvatske nacionaliste (sinove hrvatskih seljaka iz najčistijih hrvatskih krajeva, sljedbenika nauke dra Anite Starčevića za nezavisnu hrvatsku državu) fašistima, usporedjuju ih sa srpskim diktatorima, dok na drugu, stranu sav tuđi dotepeni ološ (žido-komunističke izbjeglice, bivše orjunaše, kucovlahe — uvjerene Srbe, jugoslavenske propalice, bivše jugoslavenske konfidente; koji uslijed političke konjunkture pristupiše u H.S.S. itd.) proglasuju sinovima, i borcima hrvatskog seljačkog naroda. Da bude još veća ironija seljaštva, dr. Maček šalje u sela Židova Šola, čiji preci ni u 30. koljenu unatrag nisu bili seljaci, da u njegovo ime svečano »isključuje« pred seljacima njihove sinove iz hrvatskog naroda, proglašujući ih pokvarenom, gospodom, dakako lupajući se pri tome u prsa: »Mi seljaci. . . .ne smijemo, dozvoliti, da ta pokvarena gospoda dolaze na sela i da naše seljake zatruju tuđim idejama«. Dr. Maček, dakako kao »vođa« hrvatskog naroda u svoje ime šalje kao svoga izaslanika na granicu Italije (u Sušak) Jakova Jelašića,učitelja, da GOVORI PROTIV FAŠIZMA, što u stvari znači protiv talijanskog naroda i njegova, vođe g. Mussolinija.

Prije desetak dana izašao je u »Hrv. Dnev.« sa znanjem, vod-stva, a u stvari inspiriran po vodstvu,, članak protiv Njemačke, a onda je sam, »Hrvatski Dnevnik« na upit njemačkog konzulata denuncirao preko njemačkog konzula, da su to napisali hrvatski emigranti gg. dr. Branko Jelić i Mladen Lorković, koji uživaju gostoprimstvo u Njemačkoj, a sve s NAKANOM, DA IM NAUDE I ONEMOGUĆE NJIHOV RAD i.t. d. 

Zbog ovog rada., koji je u najmanju ruku nepolitički, komunisti su uživali!, »jer im je uspjelo upotrijebiti to »naše« vodstvo, kao obično oruđe na jednu stranu protiv sloge naroda hrvatskog, kojem je privremeno na čelu, na drugu pak stranu skrenuti borbu s pravoga cilja, jer to naše vodstvo mjesto da se bori protiv srpske hegemonije, ono je ne samo pušta na miru, nego joj čak ide na ruku time, što, napada talijanski narod, koji je nama HRVATIMA BIO JEDINI PRIJATELJ ZA OVIH NAJTEŽIH SEDAM GODINA. U Italiji su naši najbolji rodoljubi i borci za prava hrvatskog naroda našli utočište baš onda, kad im je bilo najteže, i kad ih je SRPSKA VLADA OSUDILA NA SMRT RADI HRVATSTVA!

HRVATSKI NAROD TREBA ZAPITATI SVAKOGA OD VODSTVA: »KOME IDE TO U RAČUN I PO ČIJEM NAREĐENJU I NAGOVORU TO ČINE?« 

KARAKTERISTIČNO JE NAPOMENUTI, da danas, kad to naše nedoraslo vodstvo napada Italiju i Njemačku, srpska vlada,, na čelu s drom Stojadinovićem, nastoji doći u kontakt prijateljstva s Italijom i Njemačkom.

Ne ulazim u to, kakvi će rezultati biti postignuti između srpske i talijanske vlade, i srpske i njemačke vlade, ali je tendenca jasna: pogledajte u srpskim novinama i novinama svih neprijatelja hrvatskog naroda, kako se nastoji čim više objavljivati uspjehe u zbliženju SRPSKE I TALIJANSKE VLADE. NI MAČEKOVA OKOLINA NIJE U TOME ZAOSTALA; ona je i ovoga puta bila slijiepo oruđe — u koliko koji nisu svijesno činili — za PLASIRANJE NEZADOVOLJSTVA IZMEDJU TALIJANSKOG I HRVATSKOG NARODA. Čuli ste svaki dan, kako je ta Mačekova okolina kokodakala: »ITALIJA SE SPORAZUMJELA SA SRBIMA, A DRU ANTU PAVELIĆA USTAŠKOG POGLAVNIKA, ZATVORILA. USTAŠE JE INTERNIRALA NA NEKE NEZDRAVE OTOKE i t. d. . . . To su i tako ti mameluci trubili narodu hrvatskome, a nacionalistima, koji su se držali prema Italiji kao prijatelji, govorili su: »EVO VAM VAŠEG PRIJATELJA Italije i Mussolinija, ostavi vas na cjedilu, složi se sa Srbima (!)«, pa su onda znali s veseljem konstatirati: »PROPALI STE!«

Pogledamo li ove napadaje na Italiju i Njemačku s čisto narodnog stanovišta, uočimo li, kako je teško i kako nas boli kad nas neki narod napada, kojem nikakva zla ne činimo:, onda vidimo da je to sramotni posao za koji se narod mora stiditi, ali i snositi posljedice! Ako pak gledamo obzirom na vrijjeme i prilike, u kojima hrvatski narod živi i bori se za svoja najsvetija narodna prava — onda vidimo, da je taj rad — pa bio svjestan ili nesvjestan — sa intelektualne strane u najmanju ruku NEPOLITIČKI, a s narodne strane ZLOČINAČKI!

Nepolitički zato, jer od susjeda, s kojim živi u prijateljskim odnosima, stvara nepotrebnog neprijatelja, a zločinački je zato, jer DOK OD SUSJEDA PRAVI NEPOTREBNOG neprijatelja, dotle onoga (Srbe), protiv koga bi se trebao boriti, ne samo pušta na miru, nego mu OMOGUĆUJE (POMAŽE) DA ČINI JOŠ VEĆA NASILJA, nego ih je činio do sada! Ima još jedna varijanta, kojom se taj kukavelj opravdava, kad dođe u škripac, a to je »TAKTIKA«. Ja bih rekao, u koliko se uopće radi o taktici, da je to »KUKAVIČLUK«, ali što imamo od te isprike, kad su rezultati isti. Naime, prilikom glasanja 5. svibnja 1935. hrvatski narod nije glasao za nikakovu stranku ,kojoj je cilj da pravi sporazum, ili da se preko te stranke neko mora popeti na vladu, nego je to bio plebiscit za nezavisnu hrvatsku državu, a prema tome onaj tko je slučajno biran, taj je dobio legitimaciju u tome smislu. Međutim ti ljudi — to naše »vodstvo« — učinilo je običnu prevaru, kad im se učinio orah tvrd; čini im se prevelika žrtva, ako bi kojim slučajem morali ići u zatvor umjesto na vladu. Da narodu nekako zaimažu oči i da se vidi da nešto rade, započeli su govoriti svega i svašta, samo ono pravo ne: izaslanici dra. Mačeka na skupštinama govore: »MI SMO ZA SLOBODNU HRVATSKU U GRANICAMA JUGOSLAVIJE«. . . . (»Hrvatska Njiva« broj 1). Sam dr. Maček, kao vođa naroda, daje izjave: »RAZUMIJE SE SAMO PO SEBI, DA JE PITANJE ZAJEDNIČKIH GRANICA JUGOSLAVIJE I DINASTIJE KARAĐORĐEVIĆA UVIJEK IZVAN SVAKE DISKUSIJE«. . . . (»Hrvatski Dnevnik« od 26. X. 1936.); »ako se jednom sporazumijemo — izjavljuje dalje dr. Maček — MI HRVATI , I SRBI I UREDIMO NAŠE ODNOSE onda ćemo biti jedno i jedinstveno prema vani nasuprot svim opasnostima u svemu i prema svima neprijateljima u našoj blizini, radilo se to o revizionistima, o Habsburgovcima, ili o bilo čemu,, što ima volju, da ugrozi naš opstanak (Jugoslaviji). BIT ĆEMO DOVOLJNO JAKI da odbijemo od sebe svaki napadaj«.... (»Obzor« 24. XI. 1936.); dr. Maček. — kao vođa hrvatskog naroda — odriče se Bosne: » . . . Bosna i druge pokrajine, koje nisu čisto hrvatske da narod tih pokrajina sam odluči o svojoj sudbini. . . . « (Prema tome jedno mjesto pravoslavno u Lici ili čeških naseljenika u Posavini može: odlučiti, hoće li to mjesto biti srpsko ili češko, ili recimo: stanari u jednoj kući mogu reći, da je to njihova kuća, jer je njih većina); Maček se odriče i Starčevića, i njegova programa: »... ja nisam bio nikad Starčevićanac....« (uskrsni broj beogradskog »Vremena« 1935. str 1); . ... »ja sam, za Radićev politički program,: Hrvati, i Srbi jedan su narod pa se zbog toga moraju sporazumjeti« (»Seljački nauk«, druga točka,, strana 79), dosljedno svemu tome dr. Maček prihvaća program bivše H.S.S. i time svodi hrvatsku narodnu borbu, na stranačko -jugoslavensku, politiku zagovarajući pri tome sporazum.

U socijalni program, H.S.S.-a ne ću ulaziti, jedino mogu reći, da nijedan, socijalni program bilo koje stranke ne može biti ograničen, ako hoće da bude valjan. Ali, za politički program H.S.S.-a mogu javno ustvrditi, da sa, hrvatskog stanovišta nije hrvatski, niti će biti hrvatski, dok smatra Srbe i Hrvate, jednim narodom, što znači jugoslavensko jedinstvo. S ovim osnovnim načelom političkog programa H.S.S.-a i s ljudima, koji zastupaju to načelo, ne može se niti jedan Hrvat pomiriti,jer time sam sebe lišava Hrvatstva, a Hrvatski narod — narodnosti!

Rekao sam i ponavljam, da taj rad našeg vodstva ne može biti za njega opravdanje, jer — činjen on iz neznanja ili kukavičluka — rezultat je isti. Hrvatska narodna, poslovica kaže: »AKO JE TKO LUD, NE BUDI, MU DRUG«, te se bojim, da će našu borbu, drugi NARODI, NEOZBILJNO SHVATITI I da Talijani i Nijemci ne će slušati ludorije toga našeg Vodstva, koje idu na njihov račun. I AKO SE DOGODI kakvo neprijateljsko raspoloženje Njemačke i Italije naprama nama Hrvatima, to je samo ZASLUGA našeg nedoraslog vodstva, ali će tu zaslugu ljuto plaćati cijeli hrvatski narod. To naše vodstvo ne vidi ili ne će da vidi, kakvo zlo čini hrvatskoj narodnoj stvari: na jednu stranu stvara nepotrebne neprijatelje, a na drugu stranu ugađa Srbima, koji kopaju nogama i rukama na zbliženju i prijateljstvu s Italijom i Njemačkom, ali ne radi neke simpatije, nego da spase »Jugoslaviju« od rasula, dok Hrvatsku prikazuju komunističkim žarištem, koga treba ugušiti.

Mišljenja sam i uvjeren sam, da, ljudi, koji govore i rade u ime naroda, hrvatskoga, ne smiju činiti ovaktave pojgrješke; KAKOGOD MORAMO SVAKOG ONOG, TKO POSEGNE ZA NAŠOM SLOBODOM, NAŠIM NARODNIM PRAVIMA I NAŠOM SAMOSTALNOŠĆU UDARITI NE ŠAKOM, NEGO ŽELJEZNIM BATOM, tato isto, ne smijemo zaboraviti na zapreke u borbi i budućnosti: U BORBI ZA OSLOBOĐENJE, u najmanju ruku, NE SMIJEMO ČINITI TAKOVE POGRJEŠKE, DA BUDEMO OD SUSJEDA ODMAGANI — AKO NE POMAGANI, A U POGLEDU NAŠE OPSTOJNOSTI — obzirom, na geografski položaj naprama susjedima — NE SMIJEMO BITI — u najmanju ruku — NAROD, KOJEG TREBA UKLONITI ILI UGUŠITI KAO KOMUNISTIČKO ŽARIŠTE!

VI.

Kad uočimo; ove činjenica, vrijeme je da se trgnemo iz ove magle, okanimo besmislica i povedemo hrvatsku politiku. Postavimo sve na svoja mjesto i prihvatimo se realnog posla, nama je ideal isti, samo su nam ovi razni demagozi razdvojili i rastrojili onu divnu slogu, koja je bila o 5. svibnju 1935. i koja u povijesti Hrvatske nikad nije bila veća. Prije nego što se prihvatimo posla, moramo postaviti pitanje, koji ćemo nazor prihvatiti: Ili ćemo bezglavo srljati u ralje židovskog komunizma — odreći se sebe kao Hrvati, kao narod, a potom i svoje slobode: postati »ROB«, ili broj židovskog »STROJA«? — Ili ćemo as kao ljudi DOSTOJNI TOGA IMENA — BORITI ZA SLOBODU, ljuski i narodni individualitet? Jednom rječju: za svoj samostalni život, za svoju NEZAVISNU HRVATSKU DRŽAVU?!« Netko će mi možda prigovoriti, kako uopće ovakvo pitanje mogu postaviti, zar no čujem glas naroda hrvatskoga: »ŽIVJELA NEZAVISNA HRVATSKA DRŽAVA!«

Ja i ne činim, da narodu utuvim u glavu — rekao sam da svi isto mislimo i želimo — da mu nema slobode ni života bez njegove nezavisne države. On to zna, on to OSJEĆA, on se za to BORI i on je svljestan da mu nema spasa, dok ne bude u Hrvatskog gospodar samo Bog i Hrvati, već ja ovo govorim radi toga, da se nastoji bilo na koji način odgovoriti vodstvo, da to ne čini i obavijestiti narod, o pravom stanju stvari, da mu ne može NITKO, a pogotovo svaki mutan tip i komunistička prodana mješina dolaziti s raznim DEMAGOGIJAMA I ŽIDOVSKIM CRVOTOČINAMA TE GOVORITI, DA CRNO ZNAČI BIJELO, DA ROG ZNAČI SVIJEĆA; DA LOPOV ZNAČI POŠTEN ČOVJEK, ili da HRVATSKI NACIONALISTA (ili kako ga komunisti krste: fašista) znači neko ČUDOVIŠTE.Biti hrvatski nacionalista znači: BITI BORAC ZA NEZAVISNU HRVATSKU DRŽAVU, ili drugim riječima: RADITI I BORITI SE PROTTV SVAKOGA, TKO JE PROTIV HRVATSKOG NARODA, NJEGOVE SAMOSTALNOSTI I NJEGOVA BOLJEG ŽIVOTA!