Budimo barem jednom u godini, barem na Božić ljudi velikog srca! Imajmo barem na Božić maj­činske topline i ljubavi, da nam sva Hrvatska bude toga dana jedan dom, jedna obi­telj, u uzajamnoj sreći, što otrsmo suzu, što ogrijasmo ozeble ruke, što nahranismo i odjenusmo — braću svoju hrvatsku.

Ima   nekoliko   dana   u   godini, koji  naročito  blizko  i  srdačno povezuju članove jedne obitelji, zatvarajući   ih   u   najuži   krug roditeljskog   doma.   U   tim   se trenutcima treba pokidati sva pri­padnost »drugima«, sve družtvene obaveze, odložiti sve brige zvanja i poslova,   jednom rieči napustiti cieli sviet, koji je izvan kućnog  praga,   koji  je  s  onu stranu zidova vlastita doma. Tada pripadaju djeca samo svo­jim roditeljima, žena mužu, braća sestrama, baka i djed unu­čadi svojoj, u kratko krvni, rodbinski vez ukopčuje najbliže i izključuje sve ostale. Taj običaj nosi nešto naročito zna­čajno, veliko i važno sa sobom. On čuva najnutarnjije sve­tinje obiteljske, on ih zaštićuje od povreda nepozvanih, ne­upućenih,   stranih,   on podržaje   i podjaruje vječnu iskru ljubavi u zatvorenim, malim domaćim ognjištima.   A kad se ta ognjišta razgrane,   kad plane   nova vatra   u   novim zajednicama,  onda će se  i  ta brižno čuvana i njegovana ljubav razširiti i preliti na nove stvorove, razmnožiti na nove stanice, nova područja, nove krajeve.   Tako ona nevidljivo spaja po malenim krugovima cio jedan narod, svu njegovu zemlju.

Medu takvim riedkim, velikim i tajanstveno toplim danima na prvom mjestu jest svetkovina rođenja malog Boga, — Božića. Toga se dana iz krila Djevice porodilo Diete, kao utjelovljena Ljubav Božja u liku čovjeka, kao Sin Stvoritelja, kao spasitelj ljudstva. Po miru »ljudima dobre volje« i novom zakonu ljubavi, što ga Bog podade čovjeku izjednačivši sav sviet i dignuvši ga u red božan­ski, postade taj blagdan danom ljubavi, danom najdražim, najradostnijim iznad svih ostalih u godini. Onda, kada prirodom studen kraljuje, kada se zemlja kruti i ledeni, život gasi, a pustoš i golotinja zasjednu na sve, onda, upravo onda ulazi i u stisnuta ljudska srca, u tvrde, oka­menjene ljudske grudi zraka Svietla, Sunčani trak dobrote i samilosti, blagosti i milosrđa.

Da, na Božić postajemo svi dobra, malena, čista djeca. Onda se svi radujemo mirisu nakićena bora, treptanju  svjetiljčica, sanjivom šuškanju igličavih grana, gla­sovima staklenih zvončića, pjevanju dragih pjesama o Ne­beskom Kralju i betlehemskim pastirima. Omamljuje nas sve i privlači vonj slame, stojimo niemi kraj siromašnih jaslica, gledamo velikim izpitljivim očima Jo­sipa i Mariju, porođenog Dječaka, ovce, vola i magarca, zviezdu repaticu i mudrace s istoka. Da, tada nam je sve tako čarobno, tako liepo, tako ugodno. Mi se sami umatamo u divotne koprene dječjeg doživljavanja, mi se spuštamo u tajnovite sanje djetinjeg carstva, mi živimo u potonulim uspomenama i umjetno se stvaramo sitnom dječicom.Ali i stvarno proživljujemo veliku tajnu i čudo Božjeg Utjelov­ljenja i Ulazka u sviet, u zahvalnim poklonima osjećamo se sretnim dionicima i pripadnicima Božanskog Dara. Zato se i mi iskreno darujemo u taj dan.. Ma kakvom god sitni­com, samo da je barem malen darak, da podamo ljubavi od sebe, ali i da je primimo od drugih.

U našem hrvatskom Domu ovo nam je dvadeseti zajednički Božić. No mnogi će naši biti izvan granica tog Doma, u tuđem kraju. A mnogi će biti u Domu, ali ne uz pucketanje badnje vatre, kraj svojih najbližih,nego budni i na oprezu. Veliki je dio naše bra­će i sestara prepušten samo milosrdnom osjećaju našem. Ima tu žena i djece, staraca i iznemoglih. Ti pate mnogo, veoma mnogo, a u božičnim danima još će se više povećati njihova bol, njihove patnje. I oni bi htjeli opet imati, što su nekada posjedovali, i oni bi za taj blagdan htjeli ljubavi, puno ljubavi. Tima se prdružuju junaci naši, braća, sinovi, muževi i prijatelji naši. Oni, radi kojih žrtava mi možemo mirno živjeti u svom domu, kraj svojih dragih, uz božični stol, s pjesmom u ustima. Mi možemo, mi imamo, a oni, oni — tisuće i stotine tisuća naših ne mogu, nemaju.

Ali zar i mi možemo uživati, kada nam predočbene slike nižu pred očima povorke drhtavih i izgladnjelih, voščano-žuta prepaćena lica, rieke suza,gomile jada i nevolja?  Zar je naša zasluga, da smo pošteđeni makar zasada od te grozote? Pa zar će moći ovog Božića biti i jedan hrvatski dom, koji će zatvoriti u sebe samo svoje najbliže? Zar ne će dopirati do nas očajni vapaj biednih Hrvata, koji su možda još do jučer bili isto tako sretni kao što smo i mi? Zar će nam moći biti liep i veseo Božić, ako ne primimo k sebi bar jednoga, pa makar i ono najsitnije diete, da mu podamo, ako ne od svoga obilja, a ono od svoje sirotinje? Zar ne bi na Božić morala svaka hrvatska kuća imati bar jednog — biednog — gosta?  Budimo barem jednom u godini, barem na Božić ljudi velikog srca! Imajmo barem na Božić maj­činske topline i ljubavi, da nam sva Hrvatska bude toga dana jedan dom, jedna obi­telj, u uzajamnoj sreći, što otrsmo suzu, što ogrijasmo ozeble ruke, što nahranismo i odjenusmo — braću svoju hrvatsku. Ka Božić neka se porođena Ljubav prelije u sva hrvatska srca, po svoj Hrvatskoj, da nam svima doista bude — Sretan Božić!