»Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob sva naša do­movina«.

Dr. A. Starčević

Veličina počiva na veličini. Iz dubokih se podzemlja crpu sokovi za gorostasne uzrasline. U bezdanskim po­norima kliču korieni divovskih stabala, neoborivih sto­ljetnih snaga, nepresušnih voda, nerazpadljivih tvore­vina. U tim je nedohvatnim izvorima pravi zalog traja­nja, vriednosti uspjeha, neslomljivosti ,neprolaznosti. Što su više u dubinama, a daleko od površine i plitkosti, od časovitosti i lakrdijaštva, od neozbiljnosti i nesolidnosti, što prodornije poniru, to su vjekovitiji.

U zemaljskim-neprolaznostima, u tvarnoj-vječnosti, od ljudskih svetinja, izmedju narodnih dragocjenosti, do­movina je — kao skup jednakih ljudi po narodnoj krvi i osobinama, kao tlo, u kojem leže kosti otaca, kao zem­lja, koja je natopljena suzama i znojem, krvlju i živo­tima, pjesmom i radošću narodnom, medju najodličnijima, najvrednijima, najdražima. Ona je od prvih ponajprva i jedina.

Sve, što je veliko, iziskuje i velika graditelja i snažnu gradju.

Traži skupocjenu ucjenu, nenaplativu odkupninu, nezamjenjiv polog, betonsku podlogu, čeličnu osnovu.

Traži nenadomjestiva utemeljitelja, najčvršće dno, najsavršeniju bazu.

To su — žrtve.

Žrtve kao pojam davanja onog najužeg i najsrašćenijeg s čovječjim bićem, kao prezir i zaboravljanje osob­nih užitaka, kao odricanje svih slobodnih posjedovanja za obće dobro, dobro većine, dobro naroda, dobro — do­movine. I to darovanje dragovoljno, neposredno, bez silo, bez računa na uzvrat, na nagradu i korist. Pojam žrtvo­vanja sebe. sebe podpuna i sva, sebe u svemu, što lju­bimo, što cienimo, što nam je najbliže, najmilije.

Ž r t v e ...                                                       

Na žrtvama počivaju veličine.

Najsvetijom žrtvom odkupljen je pali čovjek i vra­ćen u pravnu baštinu neba, žrtvom se radja diete i ulazi kao umno stvorenje u vidljivi krug bića, kao dio ljudske zajednice, kao novi član čovječanstva,

na žrtvi se temelji i sav njegov daljnji napredak i sreća,

žrtvom se stvara i obitelj, njen sklad i budućnost, po žrtvi se izgradjuje i narodna kuća, narodni stan — domovina.

Jest, i domovinu uvjetuju — žrtve. One su u njenim temeljima, u njenim zaštitnim stienama, obranbenim ogradama ,u njenom obstojanju, razvitku i uvietu odr­žanja, žrtve su kotve, verige, nevidljive poluge, koje drže i brane od rušenja, uništenja, čuvaju od otimačine i ne­prijatelja.

Žrtve, bez kojih ne možemo zamisliti domovine, a još manje imati je kao nešto posve trajno, posve naše.

Žrtve...

Vidljive i nevidljive.

Glasne i nieme.

Malene i velike.

Zapažene i neprimjećene.

Zabilježene i nezapisane,izbrisane i zaboravljene.

Svih staleža i sve dobi. U krvi i u životima.

U nenaplativim prilozima i tvarnim zamjenama.

Žrtve u djeci, u majkama i očevima, muževima i ženama, sestrama i braći, u utmutim ognjištima i opu­stošenim njivama, u pogaženim obiteljskim svetinjama,neizrućenim predajama potomstvu ,u razgrabljenom brižno sakupljenom blagu, u popaljenim selima i grado­vima, žitnim poljima i bujnim šumama, u uništenim, ni­kada ne predanim baštinama...

Sve su to žrtve, sve su to mučenici, jer »je grob sva naša domovina«.

I ne možemo ih imenovati, jer bi uz tisuće i tisuće spomenutih mogli zaboraviti i povriediti tako onaj neizbrojivi niz neznanih. A sve su jednako vriedne, i nije jedna zaslužnija i skupocjenija od druge, jer je svaka — žrtva — u sebi velika. Isto je tako bila svaka od njih neizbježivo potrebna, da se domovina stvori, uredi i održi.

Sve su one ne samo pridoniele obstanku domovine, njezinu životu u danima robovanja, beznadja i razkomadanih ostataka, nego su podržavale i pouzdanje u povra­tak vremena nekadašnje narodne sreće, samostalnog gospodovanja i odlučivanja svoga na svome. One su podgrizale lance tudjinske sile i uvjerljivo došaptavale: slo­boda mora doći, ona mora zasjati, kao što se iza svake noći mora u stalnoj izmjeni svemirskog zakona i kreta­nja poroditi dan, sunce, svietlo!

Da, žrtve su nam, one od prvih početaka, one naj­dalje, najstarije, kao i današnje ove najmladje, najsvježije,povratile slobodu, uzkrisile Ne­zavisnu Državu Hrvatsku.

Kao uvjet sadašnjosti, kao povezanost s onima izpred nas, kao zalog onima, što će nas a ćemo prepustiti svoja mjesta, predati svoj rad i dužnosti prema domovini i narodu.

Narod,koji daje žrtve,koji je sav žrtva za sebe i za druge države i narode u prošlosti,ima zajamčenu obstojnost,trajnost,vječnost.Žrtve ne daju kukavice,ne prikazuju ih slabići,ne stvaraju ih bezznačajnici.Žrtve se korijene na -veličini!

Stoga "mi kao zahvalni sinovi hrvat­skoga naroda prigibamo svoja koljena pred svima onim velikanima, pred svima onim po imenu znanima i onima po imenu neznanima, koji su kroz vjekove i kroz desetljeća uzidali svoje živote u temelje Nezavisne Države Hrvatske".

Prigibamo koljena s jednakim poštovanjem i zahval­nošću i pred junacima bojnih poljana i ideoložkih pregaratelja, kao i pred junakinjama i žrtvama velikih majki i neustrašivih žena, poletne mladeži i nevine djece.

Mi im se svima divimo, mi se svi od njih učimo, oni nas sve vode i odgajaju, da ih bar jednakomjerno uzmognemo sliediti i povoditi se za njima, ako ih već ne možemo u takmičenju prestići i nadvisiti.

To su naši svietlonosci, naši podpornji. naši podstrekaći. Nama svima, kojima je domovina, kojima je naša ljubljena, naša krasna, slavna i izpacena domovina Hrvatska od najuzvišenijih, od najsladjih, od najboljih da­rova, što ih udieli svemožna ruka Pravednoga upravo nama Hrvatima.

»Ml SE KLANJAMO PRED NJIHOVIM VELIKIM USPOMENAMA I KLIĆEMO IM — SLAVA!«