Djelatnost «onih iz vana» i «onih iz nutra» - Zbijanje redova i jačanje sviesti o zrelosti hrvatskog naroda za slobodu i nezavisnost - Zasluga Poglavnika

«Hrvatskome malome čovjeku je dosta obmanjivanja i lova u mutnome. Hrvatski je čovjek hrvatski nacionalista. On je na smrt i život s onim, koji radi na izgradnji njegove države. Tko se usudi zlorabiti ovaj temeljni zahtjev hrvatske duše, neka nas se čuva i neka strepi pred gnjevom hrvatskoga čovjeka, koji hoće već jednom uživati  u plodovima mira na svome rodnome domu.»

Iskrene i otvorene rieči «koje niesu tlapnje - nego realno gledanje u život»

Otac domovine dr. Ante Starčević je nosilac zdravoga hrvatskoga nacionalizma u najpunijemu smislu rieči. Pokojni Stjepan Radić, mučenik hrvatske državnosti, zadužio je hrvatski narod za sva vremena sakupljanjem i okupljanjem našega naroda u jednu neprobojnu frontu od Mure do Jadrana. Prije njegova neumorna rada i obilaženja krajeva svili hrvatskih zemalja, mi smo bili razcjepkani i razsijani na skupine pokrajinske i svakakove, samo ne okupljeni oko jednoga vodstva, koje bi sa sviešću i odgovornošću znalo povesti narod putevima sretnijeg života.

Osim ove dvojice naših velikih i neumrlih naših predvodnika novijega vremena, hrvatski se je narod i u dalekoj svojoj prošlosti mogao predstaviti s veličinama, koje su igrale svietlu ulogu narodnoga vodstva u duhu vremena, koje ih je dalo.

Čast svima. I duga pokoljenja neka im budu izkazivala hvalu za njihova nastojanja i svietla djela.

Usudjujemo se reći: više od svih nastojanja, u jačanju nacionalne sviesti hrvatskoga naroda, rada i pregaranja, učinila je godina s tragičnim danom ubojstva naših predstavnika u parlamentu Beograda, 1928. Krv rumena i topla zaorala je brazdu, koja se ne zaboravlja, niti smije zaboraviti, koliko radi svete uspomene mučenika, toliko radi obćega dobra, jer je tu jasno kao sunce bieloga dana, da nikakva dobra za nas ne može biti u bilo kakvome družtvu s onima, koji su pucali na predstavnike naše, pucali na živote svih nas. Lipanj krvave 1928. je datum, koji u hrvatskoj poviesti stvara razdoblje oštroga i nesporazumaškoga hrvatskog nacionalizma, to jest odluke biti gospodari svoji podpuno i do kraja.

Mi svi vrlo dobro znamo, čime su nas obdarile godine poslije slmrti lipanjskih mučenika. Svježe nam je i ne treba ponavljati U godinama težim ili lakšim, kada su jedni naši vodili otvorenu, a drugi, rekli bismo taktičnu borbu u postizavanju jednoga cilja - obnove naše državnosti, naš je javni život poprimao ovakav ili onakav izgled. Jedno je sigurno: pošteni hrvatski čovjek sela i grada ni pomisli svojoj nije dopuštao na dan, da bi hrvatskome narodu mogla uobće i manja grupa čistih Hrvata postojati kojoj ne bi konačni cilj svih nastojanja bio: država naša hrvatska. Mi smo oči stiskali na mnogo toga, što nam se učinilo čudnim i neshvatljivim, jer smo u svojoj duši bili uvjereni, da hrvatski čovjek, koji je eto sticajem vremena došao do ovog ili onog vrha, ne može, a da ne ide onim putem, koji vodi konačno pravoj sreći i slobodi našoj. Pogotovo vriedilo je to za ljude, koji su izravno iz ruke u ruku primili vodjenje poslova lipanjskih žrtava.

Od godine 1934., pa amo medju našim svietom sela i grada, sve življe je bila rieč o pripadničtvu «onima iz vana» ili onima «iz nutra». Mi smo svi bili duboko uvjereni, da se tu radi o putevima, koji vode istome cilju. A kako se je i moglo drukčije misliti, dok se znalo, da hrvatski narod ne može nego jednome cilju, svojoj državi, i da je nemoguće predstavljati hrvatskoga čovjeka, a da se ne bi išlo za ostvarenjem te temeljne i iskonske misli njegove. Prolivena krv mučenika još jače ga je nagnala, da oštro kroči žudjenome cilju.

Nikada nisam pripadao nijednoj stranki. Mlad sam, pa to nisam ni mogao. Ali nikada nisam ni najužim svojim prijateljima dozvoljavao, da bi me krstili pripadnikom ove ili one skupine Ja sam hrvatski nacionalista. To je moja rieč. Bila je i god. 1941. i prije i poslije 10. travnja. Tko radi na stvaranju i izgradnji hrvatske države, taj je moj i ja sam njegov. Tko za državu ne radi i za njezino dobro ne ulaže sva nastojanja svojih snaga, ne samo da nijesam njegov, nego sam i mislima i djelima protiv njega.

Hrvatski narod je narod zdravoga nacionalizma. Hrvatski narod ne samo da je želio državu, nego se je za nju borio krvavo i mučenički. Kundačenja, mrcvarenja, progoni i ubijanja podnašani su samo radi države, radi hrvatske državnosti. Najveća uvreda bi bila za hrvatski narod; kada bi se njemu reklo da je on u pitanju države ravnodušan.

Najveći zločin je predstavljati narod, pa narod ne voditi taj temeljnoj težnji njegova srdca i zahtjevu njegovoga uma, a od naroda se dobije povjerenje uprave radi toga, jer je narod uvjeren, da daje vodstvo u ruke onomu, koji će ga dovesti ostvarenju njegovih strmljenja. Taj zločln i prevara naroda ne može biti dovolijno lzpaštan kaznom i odlukom suda.

Za sada puštamo po strani, da li je tko u našoj sredini sviestno ili nesviestno patvorio volju hrvatskoga naroda. Ni pod veliko, ni pod malo povećalo ne stavllamo političke čine pojedinih narodnih predstavnika. Vrieme će donieti svoju konačnu rieč.

Mi znamo jedno, a to jest: Poglavnik je ostvario zahtjev uma i čežnju srdca hrvatskoga čovjeka. Poglavnik je u djelo priveo nastojanja pokoljenja i usrećio nas posljednje i zabačene. Da nije bilo Poglavnika, 1941. godina bi prošla kao i 1918., bila i nestala. Da Poglavnika nije bilo, Bog sami znade, kako bismo mi danas izgledali. Okrenimo se oko sebe, pa pogledajmo, što bi s nama bez njega bilo, na koncu ovih dana, svršio rat ovako ili onako. Reklo bi se, ono najbolje, to jest, ono najzadnje u biranju izmedju težkih zala, bilo bi vraćanje u prvašnje stanje, u državu s drugima, u državu, koja nam je ispila krv i živote, u državu, koja nam je priredjivala crne svečanosti tužnih zadušnica za prvake i predvodnike naše. A mi smo u toj državi gledali utjelovljenje zla i Kalvariju patnja za hrvatski narod. To nijesu tlapnje, nego otvoreno gledanje na život.

Da Poglavnika nije bilo, zaludu krv mućenika, zaludu naše patnje i naša bolna uzdisanja, zaludu naša očekivanja. A ovako, sada kada državu imamo, i gore da se premjeste s kraja na kraj, neka se nadje onaj, koji bi uztvrdio, da će itko bez nas odlučivati o nama.

Poglavnikovi ustaše su:

1. stvorili državu;

2. oni su i poslije 10. travnja u prvim redovima bili i padali u borbi s palikućama i mrziteljima hrvatskoga čovjeka;

3. oni su i danas oni, koji snose najveće terete «dana i žege» pri dizanju i izgradnji našega doma;

Iznosimo činjenicu, da je pojedinima, koji ništa s ustaštvom nemaju, uspjelo na kapu «U» nataknuti, pa nesavjesnim svojim radom oskvrnuti svjetu i kao kristal čistu ideju borbe, oštre i nemilosrdne u radu pri stvaranju i izgradnji države.

I jer neprijatelji hrvatskoga naroda pravo znaju, gdje treba udariti, to jest u glavu, neki od naše komotne gospode stavljaju u svoja nepoštena usta ime ustaško i udaraju u talambase, kako su od ustaša došla mnoga zla.

Neka im bude.

Samo neka nam Bog podieli zdravlja i života, pa čemo se mi kasnije malo drugćije porazgovoriti. Mi smo prijatelji još jednog nutarnjeg čišćenja.

Hrvatskome malome čavjeku je dosta obmanjivanja i lova u mutnome. Hrvatski je čovjek hrvatski nacionalista. On je na smrt i život s onim, koji radi na izgradnji njegove države. Tko se usudi zlorabiti ovaj temeljni zahtjev hrvatske duše, neka nas se čuva i neka strepi pred gnjevom hrvatskoga čovjeka koji hoće, već jednom uživati u plodovima mira na svome rodnome domu.