lako je shvatljivo zašto je Hrvatski Sabor 22. lipnja odredio državnim blagdanom, time nije odgovoreno na pitanje ima li opravdanja za rušenje Nezavisne Države Hrvatske?

Je li na nacionalnoj razini prihvatljivo ono što je uhu tzv. međunarodne zajednice ugodno čuti i smije li se politička stranka ili pokret na vlasti ikad poistovjetiti s državom, pitanja su koja nadilaze osobnu polemiku. Naime, gospodin Meštrović izričito tvrdi: "Povijesna je istina da je pokret otpora porobljavanju započeo 22. lipnja 1941. u okolici Siska i da su ga poveli Hrvati, pa je suvremena Hrvatska taj datum odredila datumom početka otpora i preimenovala ga u državni praznik: "Dan antifašistički borbe".

Nesporna je činjenica da je 22. lipnja 1941., dakle na dan napadaja nacističke Njemačke na boljševičku Rusiju, po odluci Okružnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske u selu Žabno, u blizini Siska, osnovan Sisački partizanski odred. Zapovjednik odreda bio je Vlado Janić-Capo a politički komesar Marijan Cvetković, zloglasni šef zagrebačke OZNE u vrijeme odvođenja ranjenih domobrana iz zagrebačkih bolnica i njihova bacanja u Jazovku. Pripadnici Sisačkoga partizanskog odreda "odmah su počeli s akcijama, poglavito diverzijama na željezničkoj pruzi u blizini Siska. Sredinom srpnja protiv odreda je pokrenuta ustaška ofenziva bez većeg uspjeha, pa već sredinom rujna borci...poduzimaju napade na sjedišta općina Topolovac i Palanjek" ("Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture", Zgb, 1980., str. 586.). Dakle, "junaci" Sisačkoga partizanskog odreda ne napadaju njemačke vojne postrojbe. Oni u početku ne napadaju ni ustaške ni domobranske postrojbe. Oni napadaju i ruše željezničke pruge i općine, dakle prometnice i ustanove mlade hrvatske države, koje su nužne za civiliziran život svakog Hrvata, a to znači i svakog hrvatskog seljaka i hrvatskog radnika.

Ali "junaci" Sisačkoga partizanskog odreda nisu prvi započeli s takvim "junaštvima". Od prvog časa nastanka Nezavisne Države Hrvatske isključivo na nju se ustremljuju svojom mržnjom četnici i komunisti. Njezin život ni jednog dana ne prolazi u miru. Na sam dan njezina proglašenja jugoslavenski mornarički časnici provaljuju u hotelsku sobu Petra Milutina Kvaternika u Crikvenici i ubijaju ga uzvikujući: "Uhapšeni ste i sudit će vam proleterski sud po proleterskim zakonima!" Dana 13. travnja 1941. grupa naoružanih Srba napada oružničku postaju u Strmici, kod Knina, i ubija oružnike. Slični se događaji idućih dana zbivaju i po nekim drugim selima Kninske krajine.

Hrvatski narod 27. travnja 1941. obavještava čitateljstvo o odmetništvu u Kninskoj i Drniškoj krajini i u drugim mjestima Dalmatinske zagore. Odmetnici napadaju hrvatske seljake, ruše željezničke pruge i mostove i čine druge zločine. Pri tomu talijanske i njemačke postrojbe ostavljaju na miru. Osobito je zgražanje izazvao zločin počinjen 10. svibnja 1941. u Hrvatskom Blagaju, kada je skupina odmetnika pucala u nenaoružano hrvatsko civilno pučanstvo i poklala cijelu obitelj Joze Mravunca. Počinitelji ovih zločina su četnici, ali k njima spontano pristupaju i komunisti, među kojima ima i Hrvata (Ivan Košutić: "Hrvatsko domobranstvo u Drugom svjetskom ratu", Zagreb, 1992., str. 257. - 295.). Dakle, napadaji na Nezavisnu Državu Hrvatsku, na njezino pučanstvo, na posebničku i državnu imovinu te na njezine vojne i građanske vlasti, nisu počeli ni 22. lipnja ni 27. srpnja 1941. Jedan i drugi nadnevak su mitovi. Prvi nadnevak je mit hrvatskih, a drugi je mit srpskih komunista. Ni jedan ni drugi mit nisu u službi istine niti u probitku hrvatskoga naroda.

Svi ti odmetnici protiv Nezavisne Države Hrvatske, pa i pripadnici Sisačkoga partizanskog odreda, služili su se neljudskim i neciviliziranim metodama borbe. Jesu li unatoč tomu ciljevi njihove borbe s hrvatskoga nacionalnog stajališta opravdani? Borce Sisačkoga partizanskog odreda nije ustaški teror otjerao u šumu. Prema njihovu vlastitom svjedočanstvu, odmah po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske Vladu Janića-Capu pozvao je ustaški logornik u Sisku i rekao mu: "Mi znademo da ste Vi komunist. Ali budite lojalni Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i ništa Vam se ne će dogoditi. Sva će Vam vrata biti otvorena. Ali ako ne budete lojalni, znate što Vas čeka: metak u zatiljak!". Na sličan način ovaj događaj prepričava i dr. Franjo Tuđman. (Dr. Franjo Tuđman: Interview, objavljen u "Startu" 13, 4, 1991.).

Sličnih svjedočanstava o toleranciji vlasti Nezavisne Države Hrvatske prema hrvatskim komunistima ima više. To znači, da se bijeg hrvatskih komunista u šumu 22. lipnja 1941., ali i inače, ne može tumačiti ustaškim terorom nego drugim razlozima. Koji su to razlozi? Na sam dan napadaja nacističke Njemačke na boljševički Sovjetski Savez, dakle 22. lipnja 1941., Staljin je pozvao sve komuniste i komunističke partije u svijetu da priteknu u pomoć Sovjetskom Savezu. Sve te partije pa i Komunistička partija Jugoslavije, a njezin dio je bila Komunistička partija Hrvatske, bile su učlanjene u Kominternu. Kominterna je upravljala svim tim komunističkim partijama, a Staljin je stvarno upravljao Kominternom. Stoga sisački komunisti, odlazeći u šumu, nisu učinili ništa drugo nego ispunili svoju boljševičku dužnost koju im je nalagalo njihovo članstvo u Kominterni posredstvom Komunističke partije Jugoslavije, kojoj su pripadali. Ne ću se upuštati u analizu boljševizma odnosno komunizma, jer držim kako je neosporno, da je to najgori oblik totalitarizma. Iz toga slijedi, da po samoj definiciji gospodina Meštrovića pripadnici Sisačkoga partizanskog odreda nisu nositelji nikakve slobodarske ideje ni antifašisti, pa prema tomu u okolici Siska 22. lipnja 1941. nije započeo nikakav pokret otpora porobljavanju. Baš naprotiv!

Prirodna je težnja svakoga naroda za državnom nezavisnošću. Samo u vlastitoj, nezavisnoj i slobodnoj državi narod može ostvariti puninu svog bitka i razviti sve svoje tvarne i duhovne mogućnosti. Tek stjecanjem državne nezavisnosti narod postaje puno-pripapravnim članom međunarodne zajednice naroda. Nezavisna Država Hrvatska bila je upravo izraz takvih tisućljetnih težnja i htijenja hrvatskoga naroda. Stoga je svaki napadaj na Nezavisnu Državu Hrvatsku bio i napadaj na opstanak hrvatskoga naroda. Pri tomu politički režim moramo lučiti od same države. A hrvatski komunisti od samoga njezina nastanka osporavaju Nezavisnu Državu Hrvatsku kao državu. Josip Broz Tito, neosporno i današnji duhovni vođa svih komunističkih nostalgičara u Hrvatskoj, u svomu obrazloženju zašto su hrvatski komunisti u sastavu Komunističke partije Jugoslavije, u svibnju godine 1941. apodiktički tvrdi: "Mi komunisti nepriznajemo tu okupaciju i komadanje (Jugoslavije), jer nije napravljeno po želji naroda, već nasiljem imperijalističkih osvajača" (Branko Petranović - Momčilo Zečević: "Jugoslavija 1918. - 1984.", zbirka dokumenata, Beograd, 1985., str. 414.).

U skladu s ovim stajalištem partizanski pokret nepokolebljivo je stajao na jugoslavenskim državotvornim stajalištima, fanatično se i najdosljednije za cijelo vrijeme Drugoga svjetskoga rata boreći za obnovu Jugoslavije. Boreći se za opstanak Jugoslavije službeno komunističko vodstvo u Hrvatskoj punih 45 godina nakon pada Nezavisne Države Hrvatske krvavo progoni hrvatske rodoljube, koji ističu bilo kakav oblik hrvatstva. Partizanski pokret, predvođen komunistima, dao je Srbima najubojitije oružje, da u Domovinskom ratu istrjebljuju hrvatski narod s njegovih tisućljetnih ognjišta. Uostalom, u Drugom svjetskom ratu partizani i četnici su se natjecali tko će više likvidirati Hrvata. U taj lanac počinitelja zločina nad hrvatskim narodom valja smjestiti i Sisački partizanski odred. 22. lipnja je uspomena na te zločine i ništa više.

Dakle, Sisački partizanski odred, kao i partizanski pokret u cjelini, po svojoj ideologiji i po svojim političkim ciljevima jugoslavenski je i totalitaristički. A to jugoslavenstvo u praksi je značilo velikosrpstvo i protuhrvatstvo. Hrvatski su se komunisti u Drugomu svjetskomu ratu borili protiv svoga naroda za tuđe probitke. U želji da osvoje vlast hrvatskom su narodu nametnuli komunizam i velikosrpsku vladavinu. Postupili su kao najgori kvislinzi. Stoga 22. lipnja 1941. nije nikakav Dan antifašističke borbe, ako, ponavljamo, antifašizam shvatimo u smislu kako ga gospodin Meštrović označuje. Hrvati nemaju apsolutno nikakva razloga slaviti taj dan kao državni blagdan ili, kako gospodin Meštrović kaže, kao "državni praznik". To je za Hrvate dan izdaje, sramote, tuge i užasa. Samo prokletnik može rušiti svoju državu i svoj narod staviti pod jaram tuđega naroda. A borci Sisačkoga partizanskog odreda upravo su se za to borili. I to s kakvom nasladom.