Hrvatska je, nažalost, danas jedina europska zemlja u kojoj se sustavno zataškavaju zločini i slavi zločinac.

Dakako, riječ je o Josipu-Brozu Titu, bivšemu jugoslavenskom predsjedniku i generalnom sekretaru komunističke partije itd., da ne nabrajam sve njegove titule. Vrdoljakov dokumentarno-igrani serijal „Tito“ nije otkrio ništa novo o tom zločincu, jedino je dokumentarnim, filmskim jezikom osvježio činjenice jednoga traumatičnog vremena koje je obilježio Tito. Deseti nastavak tog horor-serijala od 25. svibnja 2010., bio je posebno dramatičan. Teško da može mašta autora horor-romana i filmskih režisera nadmašiti stvarnu okrutnost J. B. Tita i njegovih ubojica u obračunu s obitelji Hebrang.

Razlog tog „obračuna“ nije bilo ništa drugo doli strah diktatora za vlastitu poziciju. Rezultat tog obračuna je bilo mafijaško ubojstvo Andrije Hebranga(starijega), robija njegove supruge, a sudbina djece je bila na klackalici likvidacije ili postupnog umiranja u gladi i bijedi. U naknadnoj „humanoj“ fazi diktatorove vladavine, supruga nakon 10 godina izlazi s robije, a cijena biološkog održanja djece i nje je bilo gubljenje, odnosno nasilno odricanje obiteljskog imena. Preživjeli su dobrotom rodbine.

Eto, to je ukratko preneseno svjedočenje danas uglednoga hrvatskog domoljuba, političara i sveučilišnog profesora, dr. Andrije Hebranga, sina mučki ubijenog Andrije Hebranga.

Teško mogu zamisliti da postoji živući apologet „najvećeg sina naših naroda“ koji bi mogao pobiti ovo svjedočenje. Isto tako bilo je traumatično svjedočenje Titovih golootočkih žrtava. Te svjedoke koji su preživjeli „deveti krug pakla“ Golog otoka, ne može čak ni Stjepan Mesić okvalificiratiustašoidima, jer su isti ponikli iz Titova ideološkog krila. Zašto je onda tako okrutno postupio prema njima? Također iz diktatorske taštine i straha za vlastitu poziciju. Takav je bio i prema svojim brojnim ženama i prijateljima koji su redom završili kao žrtve njegove bolesne strasti za vlašću.

Zadaća ovoga kratkog teksta nije oslikavanje lika i djela jednog diktatora. On je već prilično obrađen od niza autora, iako predstoji još puno posla, jer razdoblje Titove vladavine od skoro pola stoljeća je jedan teški uteg, koji će tegliti još i buduće generacije. Ja ga spominjem u kontekstu neospornih činjenica o stravičnim zločinima vezanima uz njegovo ime. Tko to još danas tako žestoko brani i afirmira lik i djelo tog zločinca? Zašto Hrvatska mora nositi taj teret i s takvim teretom se istodobno kvalificirati u zajednicu europskih demokratskih država?

Pitanje je ustvari retoričko, jer se odgovor zna. Josipa Broza Tita afirmira lepeza današnje hrvatske ljevice i to ne samo kao povijesnu ličnost, nego kao pozitivnu vertikalu na kojoj počiva i današnja Hrvatska. No, to je takva notorna laž koju nije potrebno niti demantirati, jer da je to istina, nametnulo bi se pitanje, zbog čega su onda stotine tisuća Hrvata bili ubijani, zatvarani i progonjeni, ukoliko su imali pravo na samoodređenje do odcjepljenja od Jugoslavije. Eto, ta Titova Jugoslavija održavana na diktaturi, zločinima, zatvorima, bijedi itd., a sve pod licemjernom parolom „bratstva i jedinstva“, ona je još uvijek emocionalna svojina jednog dijela hrvatskog korpusa, tj. onog dijela koji je, podržavajući Titov režim, živio relativno dobro.

Mjesec svibanj je vrijeme odavanja počasti Titu. To je vrijeme nošenja „štafete“, a Kumrovec okupljalište povijesnih sablasti, gdje zajedno zazivaju sotonski duh tragične prošlosti. Taj karikaturalni kumrovečki happening s tom ljudskom paučinom nije opasnost za hrvatsku državu, ali se ipak nameće pitanje: kako je moguće da Hrvatska kao suverena država dopušta na svom tlu takve fašističke predstave? A da se u Kumrovcu igra fašističko-komunističko kolo, ne treba istraživati, jer tamo se na sav glas zaziva Tito, partija, Jugoslavija, bratstvo i jedinstvo, i k tome pripadajući arsenal parola s kojima se devedesetih krenulo u ratni pohod na Hrvatsku, i to baš u trenutku kad je Hrvatska krenula ostvariti „pravo, koje je drug Titozapisao u Ustavu iz 1974. god. Navedeno „pravo“ je kontinuitet Titovih „prava“, koja su Hrvati krvlju plaćali.

Želio bih ponoviti da ta čudna kumrovečka bića nisu sami po sebi nikakva opasnost. Opasnost za Hrvatsku su njihovi biološki i ideološki nasljednici koji sjede u Hrvatskome saboru, u raznim državnim institucijama, u velikim državnim tvrtkama, gradonačelničkim foteljama itd., kamuflirani tzv. socijal-demokratskim imidžom. Nose fina odijela, košulje i kravate i na prvi pogled ih je teško prepoznati. No, djela ih otkrivaju. Oni su ti koji priječe demontažu ploče s natpisom „Trg maršala Tita“ u Zagrebu što bi u simboličnom smislu bio neprocjenjiv povijesni iskorak. Taj čin otvorio bi put valorizaciji istine o našoj prošlosti, jer budućnost se ne može graditi na lažima o prošlosti. Inauguracija istine o spomenutoj prošlosti oslobodila bi okova laži i hrvatsku ljevicu, koja još uvijek robuje stilu komunističke etike koja je njegovala isključivo vlastitu „istinu“. Oni su zatočenici te povijesne zablude. Zato ih ne možete vidjeti na nacionalnim komemoracijama partizanskih, odnosno Titovih žrtava kao što je npr. Macelj, Jazovka, Šenpetar, Tezno, Huda jama itd itd. Zar to nisu i njihove žrtve?

Očito nisu, jer su te žrtve po logici „povjesničara i forenzičara“ S. Mesića tek marginalna osveta za ustaške zločine. Takva „povijest“ kojom bivši predsjednik „obrazuje“ gimnazijalce, nažalost nije iznimka nego prije pravilo, ne samo političkih struktura komunističke orijentacije, nego i čitavog medijskoga ansambla „butkovićevsko-jergovićevske“ provenijencije, kao i nekoliko etabliranih povjesničara koji su povijesnu istinu žrtvovali u slavu zločinačkog mita. Ta manjina hrvatskog korpusa oblikuje javno mnijenje iz jednostavnog razloga, jer su sve poluge javnog života u njihovim rukama. Zašto? Zato što su oni prisvojili medije u vrijeme dok je domoljubni dio hrvatskog naroda ginuo u obrani zemlje.

Dokaz o tome čiji su mediji, potvrđuje i činjenica da je krunski svjedok optužbe J. B. Tita prof. dr. Andrija Hebrang javno najnapadanija politička osoba u Hrvatskoj, usprkos tome što ga krase sve pozitivne atribucije čovjeka i znanstvenika. Zašto ga napadaju, usprkos tome što nema ni jedne mrlje u svom životu? Odgovor je: Zato, jer je svjedok!

I da zaključim: u zemlji u kojoj se opravdava i zataškava zločin, a slavi zločinac, u zemlji u kojoj lider ljevice ne zna je li general Gotovina kriv dok sud ne donese pravorijek, u zemlji gdje povijesna istina čami u zemljinoj utrobi, u zemlji gdje ljudi ne znaju datume svojih nacionalnih svetinja, u zemlji gdje nema niti najmanje reakcije na ukazani i dokumentirani zločin, takva zemlja, što god mi govorili – nema budućnosti!

Josip Ljubomir Brdar (Polilticki zatvorenik)