...koja se još do nedavna nije mogla nazivati općenitim narodnim pokretom, koji bi obuhvaćao sve slojeve; uvijek je glavnu ulogu nosio ne čitav hrvatski narod, nego u najboljem slučaju pojedini stalež.

Danas se je čitavo to stanje promijenilo. Danas nema više jedne posebne grupe, koja bi se smatrala jedinim političkim činiocem, a ostali narod da bi iz političkog života bio iskopčan, danas smo svi mi nosioci hrvatske sudbine, svi se mi danas za svoju domovinu borimo, svi ju izgradjujemo i svi mi za nju odgovaramo. Odgovaramo pred svojom savješću i odgovaramo pred svojom djecom, koja bi imala pravo pitati nas, zašto nismo iskoristili vrijeme, kad mi to današnje vrijeme ne bismo izkoristili.

Taj osjećaj odgovornosti svi mi duboko u sebi nosimo, taj osjećaj očituje se u našim djelima. Hrvatski narod se ne treba hvaliti, hrvatski narod ne treba o sebi govoriti junaštva kojih nije počinio — hrvatski narod je danas čitav jedan veliki junak. Junaci su hrvatski seljaci, junak je hrvatsko radničtvo, junaci su hrvatski školovani ljudi, junaci su hrvatska djeca, junak je čitav hrvatski narod, jer čitav hrvatski narod čini danas sve koliko može da boljoj svojoj budućnosti solidne temelje postavimo.

Imade gospode koja se u taj posao ne bi željela ukapčati. Imade gospode koja jedu hrvatski kruh, a misle tudjinskom glavom. Ali ta gospoda sa hrvatskim narodom, koji danas sve žrtvuje za svoju domovinu, nemaju ništa zajedničko. Ta gospoda s hrvatskim narodom imaju tek toliko zajedničko što hrvatski kruh jedu, što hrvatski kruh jedu nezasluženo. Ali iz takove veze slijedi samo jedno: onaj, koji misli nečiji kruh jesti i u isto vrijeme nekome drugome služiti, tu će svoju službu dobiti plaćenu ne opet kruhom nego kamenom. Tko se sam iz hrvatske zajednice isključuje, i hrvatska zajednica smatra ga isključenim. Tko sam ne osjeća povezanosti sa svojom domovinom, tko se sam svoje domovine odriče i njegova domovina ne može ga priznavati svojim. Oni, koji izgradjuju bolju budućnost hrvatsku, u toj će budućnosti imati svoj dio, oni koji taj rad ne smatraju svojom dužnošću niti plodove tog rada, neka se ne nadaju da će uživati. Vrijeme je već da u hrvatskoj zemlji probitci hrvatskog naroda budu svetinja iznad svega; kome je to neobično, hrvatski se narod ne kani s njime više nikakove politike igrati!

Najnesretnije za jedan narod, koji je ugrožen, jest ako se počne u sebi dijeliti. Dijeliti se jedan narod može po uvjerenjima ili po staležima. Po uvjerenjima malo smo se kada dijelili, jer su dovoljno svi nastojali svojom lakomošću da nas nauče jednoj i jedinstvenoj vjeri: da se treba malo pouzdati u druge, mnogo misliti na sebe, vjerovati uglavnom samo sebi i držati se svoga. Ali veća opasnost je postojala da se dijelimo po staležima. Svi smo imali istu političku misao, ali se je često postavljalo pitanje tko će biti glavni nosilac te misli, tko će biti prvi, tko je važniji, tko je odličniji. Činjenica jest da se svaki narod, pa tako i mi, raspada na više dijelova po svom životnom zanimanju. Od te diobe pošlo se je i nastojalo učiniti bilo grupu jednog ili drugog zanimanja, bilo jedan ili drugi stalež nekako odličnijim, nekako prvim. Pošteno misleći, jedni su govorili da je najodličniji dio naroda seljaštvo. Drugi su to isto tvrdili za radništvo, treći — možda najsamosvijesniji — prisvajali su to pravo za sebe, školovane ljude. Kod kojeg drugog naroda možda postoji ta razlika. Ali mi se ne trebamo brinuti za druge nego gledati sebe; ako gledamo sebe, onda vidimo da kojim se god zanimanjem mi bavili, neke duboke razlike medju nama nema. Može biti razlike u znanju, ali nema kod nas, medju nama razlike u duši. Ako seljak voli svoju zemlju, kojeg ima od Hrvata, koji tu našu zemlju ne bi volio? Ako radnika boli nepravda, ako je uvijek spreman da sruši ono što ne valja, kojeg ima od nas koji nije jednako takav? Koga ne boli ako se medju nama dogadja nepravda, koga ne boli tudja nevolja i koji nije spreman na rušenje svega što je nezdravo, taj uopće nije naš čovjek, taj uopće nije pravi Hrvat. Ako školovani čovjek i imade više znanja, ako i imade šire poglede od neškolovanog Hrvata, ali svaki pravi Hrvat imade veliku dušu, a velika duša doseže mnogo dalje od izučene pameti. Ono po čemu se razlikujemo, samo su različite vrste rada, ali rad koje god vrste bio, rad je, svaki je pravi Hrvat radnik, čitav je Hrvatski narod jedan veliki trudbenik, i po tome svi smo jedno. Svi smo jedno, jer svi imađemo jednu veliku težnju da kod sebe ostvarimo pravdu i svi smo spremni na žrtvu da tu težnju oživotvorimo.

Čitav hrvatski narod danas radi, čitav hrvatski narod danas je spreman na žrtvu, čitav hrvatski narod isto hoće, i zato svi smo jedno. Oni koji bi nas htjeli dijeliti, činili su to ili iz neznanja, (a ovih je bilo vrlo malo!) ili (kojih ja bilo mnogo više!) iz jednostavne želje da nas oslabe. Htjeli su kod nas poći već starim putem: podjeli narod pa ćeš lako nad njim i vladati. Hrvatski narod je dovoljno pokazao da vladati nad sobom nikome ne da, — jasan je zaključak iz toga, da se ni dijeliti medju sobom nikome ne damo. Svi smo mi jedno, svi imamo još previše toga proći i previše toga izdržati dok ostvarimo potpunoma svoj plan, i zato nas nitko medju nama ne može podijeliti. Glavno mjerilo za nas jest da je netko pošten i da radi — svi pošteni i svi radnici čine u Hrvatskoj jednu frontu!

Mnogoj našoj gospodi bila je neobično draga uzrečica, kako smo mi malen narod. Nikome medjutim nije padalo ni na kraj pameti, da učini nešto da bismo bili jaki, ako nas ima i malo (premda je laž da smo tako maleni i da nas ima tako malo kako se to mnogima čini) nikome nije dolazilo na pamet da bi ujedinio sve naše snage, da bi ujedinio čitav hrvatski narod; razbijalo nas se je na posebne grupe, na posebne razrede i staleže i mislilo se da ćemo tako nešto postići. Makar da je život pokazao, da smo sve, što smo učinili, učinili samo kad smo bili složni, ujedinjeni, ipak na jedinstvo hrvatskoga naroda nitko do sad nije mislio.

Moć i snagu hrvatskog naroda sačinjava njegovo poštenje i njegova borbenost i jedinstvo. Ustaški pokret je mobilizacija poštenja borbenosti i jedinstva. Tko se tim trima osebinama ne odlikuje, ne spada u ustaški pokret, opasno mu je ako se u ustaški pokret nastoji uvući. Neka znade, da se približuje vatri, koja će ga to sigurnije zahvatiti, što joj je bliže.

JOSIP L0VRIĆ