Neke židovske laži o Jasenovcu

Jozef Konforti. Egon Berger i mnogi drugi iažljivci svakom su zgodom objavljivali knjige i članke protiv Hrvatske i Hrvata

7 svjedoka (4 Zidova i 3 Hrvata) govore i o tobožnjim zločinima iz 1942. "Pobili na Gradini veliku grupu Židovki i djece, koji su stigli iz ženskog logora u Đakovu". U Đakovu su Židovi imali dovoljnu opskrbu. Postojanje toga specijaliziranog tabora dokazuje da Nezavisna Država Hrvatska nije imala genocidnih namjera prema tome narodu.

Slavko Goldstein tvrdi: "Na području današnje Hrvatske bilo je 1940. godine oko 25.500 članova židovskih općina, a rat je preživjelo oko 5.500, što znači da ja u holokaustu živote izgubilo približno 79 posto". Sada vidimo zašto se Slavek proglasio profesorom povijesti; ne zna računati. Kada bi brojčana postavka bila točna, preživjelih bi bilo blizu 82%. Glupost je i što ne uviđa da su morali umirati prirodnom smrću (na taj broj i vrijeme cea 1.500) a i sam govori o poginulima u odmetnicima.

On laže od početka, jer 1940. g. bijaše kod rabina upisano 15.669 Židova, čemu možemo dodati samo manje od 400 Židova Splita i cea 2.000 Rijeke, a oduzeti štogod iz istočnih naselja Vukovarskoga i Iločkog sreza. 1940. ih na današnjoj Hrvatskoj nije moglo biti više od 18.000.

Doktorica Melita Švob objavila je knjigu o židovskim žrtvama u Hrvatskoj pa je brzo našla nakladnika i za njezin prijevod na engleski ("JEWS IN CROATIA *Holocaust victims and survivors "-baš takvim pravopisom!!!) Ovdje cemo ukazati samo na neke brojčane oblike laganja doktorice Svob.

Tablica br. 2. za čak 12 židovskih općina priznaje da nema podataka o preživjelima, ali ne i da preživjelih nema. Jedan stupac pokazuje koliko je Židova u kojoj općini bilo 1940., drugi 1946. g a treći koliko ih je preživjelo "holocaust" 1999! Pa tada su prirodno skoro svi mrtvi od - starosti!!! Problem je u tome što za neke općine piše da nemaju podataka o preživjelima 1946., a ima preživjelih 1999. Smiješno je išta utvrđivati ako se preživjele traži tek 1999. Bilo bi statistički i povjesnički mnogo točnije da se preživjele utvrđivalo 2100. godine. Bilo bi ih - 0. Zbilja je smiješno napisati, npr., daje u Bjelovaru 1940. g. bilo 337 Židova, da za 1946. nema podataka o preživjelima, ali da su "preživjeli holokaust" 1999. g. iz Bjelovara njih 4. Za 6 od 12 općina za koje nema podataka o preživjelima 1946. ima podataka i ima preživjelih 1999., a za ostalih šest ima podataka, ali nema preživjelih. Jesu li ovi ih 1999. u stvari oživjeli Židovi iz 1946.?

Sramota je tvrditi da ljudi nisu preživjeli Drugi svjetski rat, ako za to gđa Švob ne zna. A koliko ih je uteklo? Poudalo se? Koliko se odreklo židovstva? Koliko ih je promijenilo imena i prezimena? Koliko ih je otišlo u Izrael, gdje se posebno insistiralo na tradicijskim imenima? Odselilo se? Ne!

Dr. Švob kaže; ja za njih ne znam, dakle oni nisu živi!

U Tablici br. 4. Doktorica utvrđuje i postotke preživjelih. To je čista laž, jer postotci koje ona utvrđuje jesu postotci preživjelih za koje ona zna da su preživjeli, pa bi tako trebalo i napisati. Inače ta tablica postaje bespredmetnom, jer samo vidimo da, uglavnom 1999. ima manje onih koji su preživjeli 1945., nego li ih je bilo 1946. g., što baš i nije nekakva mudrost.

U Koprivnici i Slavonskom Brodu ona nema podataka o preživjelima 1946., ali ih ima 1999., pa ispada daje preživjelih Drugoga svjetskog rata u 1946. g. bilo 0 %, ali su se 1999. popravili, pa ih je bilo 2,3 % u Koprivnici, dok za Brod nije računala, ali je oko 11 %. Po toj nenormalnoj logici dr Švob piše da je u Jasenovcu život izgubilo 6.000 hrvatskih i 7.000 bosanskohercegovačkih Židova i da ne osjeća potrebu to dokazivati pa čak ni pozvati se i na koju referencu (citat iz druge knjige ili dokumenta). Dr Švob tvrdi da je Drugi svjetski rat u Hrvatskoj preživjelo samo 15.000 Židova i daje to oko 20% od predratnoga pučanstva. Time proturječi sebi. jer je prije napisala da je 80% život izgubilo nasilnim

putem u holocaustu, što isključuje prirodnu smrt, smrt uslijed ratnih teškoća i poginuće u borbi.

I najdrži židovski lažljivci od kakvih 75.000 Židova bivše Kraljevine Jugoslavije u Srbiju su smjestili 45.000 - 47.000. Na zapadu Države ostaje samo 30.000, a tu je uz Banovinu Hrvatsku i Slovenija i Bosna i Hercegovina. Dr. Švob je, prvo, povukla znak jednakosti između Hrvatske i Kraljevine Jugoslavije, kada računa daje 15.000 u Hrvatskoj preživjelih Židova samo 20% (a 15.000 jest 20%, ali od brojke 75.000, a to je brojka Židova bivše Kraljevine Jugoslavije, u kojoj je u Srbiji bilo 45.000 - 47.000 Židova).

Drugo, ona je izjednačila Republiku Hrvatsku i Nezavisnu Državu Hrvatsku, stoje svinjarija, jer je današnja Hrvatska prostorno oko dva puta manja.

Treće, i tada bi se moglo govoriti samo o 30.000 Židova iz Nezavisne Države Hrvatske (manje slovenski, splitski i, dosta brojni, međimurski). Ako bi preživjelih bilo 15.000, onda to nije 20%, nego znatno iznad 50%.

Zbroj Židova u Hrvatskoj na njezinoj tablici iznosi oko 14.000 (a dodala je Hrvatskoj i Rijeku i Zadar, iz Kraljevine Italije te Čakovec, koji je bio u Mađarskoj).

Zemljovide NDH crta uglavnom kao dio Jugoslavije, izmišlja da je NDH trajala do 1946. g. i da 1941. - 1946. cijelo vrijeme u sebi nije imala Istru a da je Zadar od nje sebi anektirala Italija.

Nismo, jer se ovdje bavimo brojkama, prikazali stilističke laži dr Melite Švob. Ona tvrdi da je od 6.000 Židova iz Hrvatske i 7.000 iz Bosne u Jasenovcu preživjelo samo 8 njih (osam židovskih osoba) + 5 (pet) u Staroj Gradiški. A Jozef je Konforti skupio 1972. g. desetine Židova koji će kao preživjeli blatiti Hrvatsku u njegovoj knjizi?

Doktorica Melita Švob samo je nespretnija, ali nikako nije i najpodmuklija židovska lažljivica o Jasenovcu. Ivo i Slavko Goldstein, dobro upućeni u UDB-ine arhive, tvrde daje plan dra Pavelića bio totalan.

Izvlače iskaz sirotoga ustaše Brkana, koji je UDB-i na saslušanju 1951. g. "priznao" da mu je Pavelić još 1934. g. u Torinu rekao da "valja sve neprijatelje poklati, i to sve Srbe, Židove i Cigane" (baš "poklati", baš 2,000.000 ljudi!!!) Jadni se Brkan UDB-i stigao još i pohvaliti da je Poglavniku odgovorio da je to "nemoguće kada u hrvatskim zemljama ima 25% Srba, ali je Pavelić ostao odlučno pri svome". Brkanu to nije spasilo život, ali mu je skratilo muke pod kojima je potpisao te budalaštine.

Drugi je vid goldsteinovskih laganja formulacija: "U Zagrebu je do kraja rujna 1941. ubijeno, deportirano ili samo uhapšeno više od 3.000 zagrebačkih Židova ". Bilo je jasno da se u Zagrebu hapšenje teško može izbjeći. Da bi spasili glavu Židovi su se morali ili dobro skrivati ili pobjeći". Prvo izmiješaju uhićenike i ubijenike. Kao da napišete; "10.000 umrlih ili oboljelih od gripe", a samo je jedan umro. Zatim, kada su izmiješali mrtve i zatvorene, kažu da se glavu spasiti moglo jedino bijegom. To znači da su zatvorenici bili isto što i mrtvaci, dakle daje ubijeno 3.000 ("od gripe pomrlo 10.000"), što je čista laž.

Točka I.

Državni pripadnik je osoba, koja stoji pod zaštitom Nezavisne Države Hrvatske.

Državno pripadništvo stiče se po propisima zakonske odredbe o držanvom pripadništvu.

Točka 2.

Državljanin je državni pripadnik arijskoga podrijetla, koji je svojim držanjem dokazao, da nije radio protiv oslobodilačkih težnja hrvatskog naroda i koji je voljan spremno i vjerno služiti hrvatskom narodu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Točka 3.

Državljanin je nosilac političkih prava prema odredbama zakona".

Evo goldsteinskih laži o toj odredbi: ""Zakonskom odredbom o državljanstvu " zaokružena je diskriminacija Zidova. Prema točki 2. te odredbe državljanin je NDH samo "pripadnik arijskoga podrijetla, koji je svojim držanjem dokazao, da nije radio protiv oslobodilačkih težnja hrvatskog naroda i koji je voljan spremno i vjerno služiti hrvatskom narodu i NDH". Prema točki 1. iste odredbe "državni pripadnik je osoba, koja stoji pod zaštitom NDH". Drugim riječima, osoba, koja nije "arijskog porijekla", tj.- Židov ili Rom, ne može biti "državni pripadnik" i ne "stoji pod zaštitom NDH", pa je prema tome izvan svake zaštite i zakona, izložena svakoj vrsti samovolje i progona".

Vidimo da u kratkim izvodima Goldsteini čak 4 puta pogrješno citiraju.

Mnogo gore; Goldsteini grubo lažu. Oni odredbu iz 2. točke, koja se odnosi na državljanstvo, primjenjuju na širi pojam; na pripadništvo, pa ispada da onaj, tko ne može biti državljaninom, ne može biti ni pripadnikom, što znači da se partikularno negativni sud tretira kao univerzalno negativni (po shemi "jedan čovjek nije dobar, dakle nijedan čovjek nije dobar"), što je glupost, koja, umotana u manipulaciju citatima, može polučiti dojam istine. Dvije su stvari namjerno, radi laži, Goldsteini učinili: prebacili su jedno načelo u nepripadni stavak, primjenjujući ga na nepripadnu skupinu i onda iz toga izvukli neistinit zaključak.

Ono što stvarno Odredba kaže jest:

1   točka: "svi su pripadnici zaštićeni",

1.  točka "samo neki pripadnici mogu biti i državljani"

Logički proizlazi; "i oni pripadnici, koji ne mogu biti državljani, jesu zaštićeni" Uostalom; vidimo da rasna pripadnost nije jedini uvjet za državljanstvo i da za državljanstvo domaćih ljudi treba i dokaz djelatnosti (zasluga iz prošlosti i spremnost), a ne samo svojstva (rođen u Hrvatskoj ili od Hrvata). Dakle, ni čistokrvni Hrvat nije državljanin, ako to ne zasluži!

Goldsteini lažu, da Ciganin ili Židov ne može biti državnim pripadnikom (a Odredba to nigdje ne piše, nego, naprotiv, time, što pripadništvo definira kao širi pojam i odmah poslije toga, označujući jedan dio tih pripadnika - državljane, kao uži, jasno kaže da i oni koji nisu državljani, jesu državni pripadnici) te, kažu

Goldsteini, da su zato Židovi i Cigani "izvan svake zaštite i zakona", izloženi "svakoj vrsti samovolje i progona" (a Odredba, suprotno tome, kaže da su, kao državni pripadnici "pod zaštitom Nezavisne Države Hrvatske")

Ima još mnogo takvih laži Goldsteina o hrvatskim zakonima, ali to ćemo u posebnoj knjizi šire prikazati.

Neki su se Židovi osjetili ugroženim te napuštali Njemačku i njezine saveznice te se našli na području Kraljevine Jugoslavije u vrijeme njezina raspada.

24. lipnja 1942. takva su 54 dovedena u Jasenovac''. To nije bilo nikakva katastrofa. Još 14. travnja 1943. dr. Miroslav Šalom Freiberger pisaše GLAVSIGUR-u³²⁴: "U Zagrebu se nalazi stanovit broj Židova stranih državljana (...) nego im je saobćeno, da u roku od nekoliko dana imaju napustiti područje Nezavisne Države Hrvatske (...) to se podpisana Židovska bogoštovna općina u Zagrebu uslobođuje predložiti, da Visoko Glavno ravnateljsko za javni red i sigurnost dozvoli za Židove, strane pripadnike, kojima je uskraćena daljnja dozvola boravka, boravak u jednom za to predviđenom mjestu".

Freiberger je svjestan zaštitnosti hrvatskoga državnog pripadništva (koju Goldsteini skrivaju) i neopasnosti za mirne Židove, čak ako i nisu pripadnici hrvatske države. Vlasti ih tjeraju i oni mogu slobodno otići u Italiju, ali ipak mole za ostanak, makar i u stanovitoj konfinaciji ("boravak u jednom, za to određenom mjestu"), u Sesvetskome Kraljevcu, sa starcima i djecom, što su već nazočni.

Švicarski Židov Schmidl, koji je kolovoza 1944. predstavljajući Crveni križ posjetio Sabirni i radni logor Jasenovac bio je upravo bahat. Njemački policijski ataše javio je o tome dogođaju njemačkome vojnom predstavniku, Siegfriedu Kascheu: "Schmidl se u prvom redu vrlo živo zanimao za postupak sa Židovima. Za ostale zatočenike logora pokazivao je samo malo zanimanja.

Ustaški potpukovnik Luburić, koji je ranije bio komandant Jasenovca, saopćio je da mu je Schmidl posebno skrenuo pažnju da se sa Židovima treba postupati vrlo dobro i da bezuvjetno moraju ostati na životu. On je predložio da će švicarski Crveni križ uputiti lijekove, namirnice i odjeću Židovima koji se nalaze u logoru, ali mora dobiti garanciju da će ove pošiljke biti podijeljene samo Židovima. Schmidl smatra garancijom da se ovaj uvjet ostvari, da se svaki internirani Židov pismeno obrati nadležnoj službi švicarskog Crvenog križa i da tamo zatraži što mu je potrebno. Crveni križ će tada zatraženu robu dostaviti dotičnom Židovu. Kolektivna pošiljka robe ne dolazi u obzir, jer postoji opasnost da bi roba i namirnice mogle biti podijeljene ostalim zatočenicima".

Zbog židovske vjere i etike možemo se pouzdati u tvrdnju da je Schmidl izričito tražio da se pomoć dodijeli samo Židovima, a da se od toga ne da nikome drugom, da se Židovima garantira sigurnost i si., a daje ostale prepustio usudu. To nije promidžbeni tekst, pa Helmovim tvrdnjama treba vjerovati.

Schmidl je u Sabirnome i radnom logoru Jasenovac bio i mogao vidjeti barem redovan život, ako već nije razgovarao sa Židovima. Mogao je dobiti popise zatočenika, što je također bitno jer su time oni postali zašticenijima. NDH je odgovarala za njihovu sudbinu i nije mogla reći da ih je (na stotine i tisuće njih) "pojeo medvjed" Schmidl je prema više izvješća bio "vrlo zadovoljan s postupkom prema Zidovima "!!!