Naši stari zakoni, Vinodolski zakonik iz 1280. i Poljički statut iz 1440. godine, zovu narod i jezik hrvatskim. Priepis Kronike popa Dukljanina iz XVI. stoljeća također. Brojni priređivači naših misala i evanđelja nazivaju jezik i pismo hrvatskim. U staroj hrvatskoj književnosti između 1500. i 1800. godine tako nazivlju jezik kojim pišu i Marko Marulić, Jerolim Kaletić, fra Bernardin Splićanin, Marko Pavičić, Andrija Dalla Costa, Dominik Gianuzzi (svi iz Splita), Nikola Nalješković, Dinko Zlatarić, fra Bernardin Pavlović, Marko Desrivaux Bruerović, Josip Gjurini (svi iz Dubrovnika), Rafael Levaković (Jastrebarsko), Ivan Vidalić (Korčula), Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Marin Gazarović, Dominik Pavičić (svi s Hvara), Benedikt Zborošić (Trogir), Tomko Mrnavić, Nikola Palikuća, Mate Zoričić, fra Toma Babić (iz Šibenika i okolice), Ivan Filipović Grčić (Sinj), fra Filip Grabovac (Vrlika), Petar Zoranić, Juraj Baraković, Ivan Zannoti Tanzlinger, Šimun Klemenović, Anton Božin (svi iz Zadra), Ivan Pavlović Lučić i otac Andrija Kačić Miošić (iz Makarske), fra Lovro Sitović (iz Ljubuškog), August Vlastelinović i Juraj Radojević (iz Sarajeva), Franjo Glavinić, Stjepan Konzul Istranin i Antun Dalmatin (iz Istre) te još mnogi pisci iz Primorske Hrvatske nepoznata kraja.

A sada malo o narodnom jeziku. Iako je staroslavenski bio značajno podtisnut, ipak se izčuvao u Liepoj Našoj, ali samo u crkvi i liturgiiskoj porabi; u svjetovnoj književnosti vrlo je rano podpuno podtisnut. Staroslavenski jezik s brojnim redakciama i utjecajima narodnih jezika rabu u književnosti svi Slaveni lztočne Crkve sve do druge polovice devetnaestog stoljeća. Dositej Obradović (1739. - 1811.) bio je prvi koji je kod Srba, očito pod utjecajem sličnog rada Lomonosova među Rusima (1711. - 1764.), probao uvesti srbski narodni govor u srbsku knjigu. Vuk Karadžić (1787. - 1864.) morao je svladati velike potežkoće pri provedbi svoih zamisli. Njegov je rad tek nakon smrti priznat u vlastitoj zemlji, uvedbom službenog jezika u Srbii 1868. godine. Vukovim radom ili tek službenom odredbom o srbskom književnom jeziku odpočinje svoj život srbski standard, koji je znači star samo 73 godine i koga prije u pravu istinu nije ni bilo, kao ni srbske književnosti na narodnom jeziku.

Zanimljivo je da je Vuka i Vukove učitelje u tom radu neprieporno nadahnuo ruski reformator Nikolaj Karamzin, nešto starii Vukov suvremenik (1766. - 1826.), koji je u Rusii uspio prodrieti s zamisaom o potrebi uvedbe narodnog jezika. Dakle, ni u tome Vuk nije bio samostalan stvoritelj.

Sve te tako čvrste i vidljive poviesne činjenice nijesu bile nikakova potežkoća ni zapreka da svi srbski pisatelji, a i dobar broj hrvatskih, misle, tvrde i dokazuju da su pojavom i djelom Vuka i Hrvati “dobili” svoj književni jezik, koji tobože do tada uobće nijesu imali. Ta stalna tvrdnja postala je tako obćenitna, tako sigurna i neoboriva, i na hrvatskoj i na srbskoj strani, da nije bilo čovjeka koji bi se usudio proturječiti. Veliki hrvatski znanstvenici Jagić i Maretić ne samo da tu lažnu tvrdnju nisu srušili po zakonu istine nego su je upravo s osobitom slašću propoviedali čitav svoj život. Maretić pišući svoju Gramatiku rabi, kako sam navodi, sva Vukova djela, Daničićeva djela, narodne pjesme koje je skupio Vuk, djela još trojice srbskih pisatelja i od Hrvata samo Nodilovu Poviest (premda je važno reći da joj je pisatelj - pogotovo kada je rieč o jeziku i uljudbi - prosrbskih stavova, sbog čega su ga prozivali naši visokoumnici). To se dogodilo godine 1931., usred biela Zagreba, na hrvatskom sveučilištu. Od novih i starih hrvatskih pisatelja i književnika Maretić nije uporabio ni jednoga, ali niti jednog. Nijednoga dubrovačkoga klasika (a imao je izbor od renesansnih majstora poput Menčetića i obojice Držića do baroknih virtuoza kao što su Gundulić, Bunić Vučić i Đurđević), ni Šenou, ni Matoša, ni Marula Splićanina, ni Starog (Antu Starčevića)...

Pri tvorbi svog Rječnika istu su pogrješku načinili dr. Broz i dr. Iveković. Quod non est in actis, non est in mundo. Čega nema u djelima Vuka Karadžića, toga nema ni u hrvatskom narodu. To je jedini doumak koji se može izvući iz cieloga njihova rada. Štoviše, bilo je Hrvata koji su izticali našu staru crnu nezahvalnost: mi se Hrvati još usuđujemo napadati Vuka, čovjeka koji je nama Hrvatima, eto, velikodušno darovao naš književni jezik - govorili su. U tom smislu čuli smo nekrajno mnogo prigovora i od Srba. “Vuku da podignete veći spomenik nego što je onaj u Beogradu, jer da ne beše njegova jezika, vi (Hrvati) biste danas govorili narečjem oko Zagreba, i tu bi vam i grob bio”, veli jedan Beograđanin 1940. godine.

Sâm Vuk Stefanović Karadžić u svom čuvenom Kovčežiću piše: “Mnogi stariji spisatelji ove braće naše, zakona rimskoga, pisali su srbski čistije od našijeh ne samo svojega vremena, nego od mnogijeh i današnjeg.” Tu navodi Reljkovićev Satir, Došenovu Aždaju sedmoglavu i Kanižlićevu Rožaliju pa za njih kaže: “Ova su sva tri pomenuta spisatelja Slavonci.” Navodi zatim “dalmatinskog fratra Petra Kneževića iz njegove knjige 'Pisme duhovne razlike' koja je tiskana u Mlecima 1765., dakle opet prije prve knjige našega Dositeja.”

Ovdje Vuk nehotice priznaje da su hrvatski pisci - i čakavci i štokavci - bili davno prihvatili i uveli narodni jezik u književnost pa se Srbi mogu na njih samo ugledati. Oprezno izbjegava priznati da su ti pisci bili Hrvati te ih naziva pokrajinskim imenima, a za njihov jezik veli da je srpski!

I to priznanje, kao i druga iz srbskog pera, dokazuju da je upravo hrvatska književna baština iz prošlih stoljeća mogla voditi Srbe u njihovoj munoj potragi svoga književnog proričaja i književnog jezika; jedino od Hrvata mogli su za sebe crpsti dragocjeno izkustvo i ako se već može govoriti o uzimanju nečijega književnog jezika, Srbi su poprimili hrvatski književni jezik, a ne obrnuto, kako se to ustrajno tvrdilo već stotinu godina. Doista je čudan srbski mozak! Ako već 450 godina postoji bogata hrvatska književnost pisana čistim narodnim ikavskim i jekavskim govorom, i ako postoje nekoliko stoljeća prije ostali pisani spomenici, i ako kod Srba, prije Vuka, vlada tabula rasa, što je obadvoje podpuno jasno, što je onda prirodnije nego da smo mi bili oni koji su dali, da smo mi oni od kojih se uzelo?!

Nu mi Hrvati ne bolujemo od luđačke megalomanie da nekome nešto “dajemo” i da iztičemo nešto što ne postoji. Mi samo kadkad podsjetimo zapadni sviet na svoje zasluge u prošlim vremenima turskih ratova i - ništa više.

Hrvati su u svojoj starijoj književnoj epohi imali više dobrih rječnika i slovnica (gramatika). Slovnice: Kašić 1604., Križanić i Dellabella 1728., Reljković 1767., Lanosović 1778.; rječnici: Vrančić 1595., Mikalja 1649., Habdelić 1670., Dellabella 1728., Belostenec 1740., Jambrešić 1742., Stulli 1801., 1806. i 1810., itd.

Po dokazima dr. Marijana Stojkovića, “Kopitar je... potičući Vuka u Beču za narodni jezik, uputio ga upravo na hrvatske ('ilirske') leksikone i uvalio mu na putu u domovinu hrvatske rječnike u torbak, da po njima skuplja, a da negovorene rieči u njima briše. Tako je došlo do Vukova rječnika (1818.). Vuk je sam upućivao svoje Srbe na zagrebačke 'Ilirce', da poprime narodni jezik. A zagrebački pokrajinski Hrvati, odrekavši se svoga zagorskog narječja, prigrlili su obći narodni hrvatski jezik prema stariim dalmatinskim, bosanskim, dubrovačkim i slavonskim književnicima, i to sve prije nego je Vuku pošlo za rukom nagovoriti Srbe, da uzmu narodni jezik.”

Ne samo u uvedbu jezika nego i u odabiru i uzimanju jekavice za srbsku književnu porabu pošao je Vuk svjesno utrtim hrvatskim putevima. Srbski pisatelji nijesu smatrali jekavicu srbskim vlasničtvom. “Karadžićevo pisanje južnim narečjem (tj. jekavicom)”, veli Skerlić, “dotle u srpskoj književnosti neupotrebljavanim narečjem, nije se dopalo ondašnjim srpskim piscima, koji su bili iz ekavskih krajeva, i koji su već imali tradiciju, da je ekavsko narečje, književno narečje srpsko.”

Milovan Vidaković, Lukijan Mušicki i drugi bili su protiv jekavice pa su pisali Vuku da je se okani.

U jednoj svojoj knjizi (“Narodna srpska pesnarica, čast vtora, Beč, 1815., skupio Vuk Stefanović Karadžić”) pojašnjuje Vuk zašto sve pjesme nije donio u jekavici: “Da sam sve napečatio Hercegovački (npr. djevojka, djeca, vidjeti, lećeti i pr.), onda bi rekli Sremci, a osobito varošani i varoške: pa šta sada nama ovaj nameće Horvatskij jezik.”

Vukovo klasično priznanje najbolje pokazuje kako jezgra srbskog naroda, pravi historijski Srbi - doseljeni s juga s Arsenijem Crnojevićem 1690. godine u bivše ugarske zemlje i hrvatski Sriem, smatraju jekavicu hrvatskim jezikom i odlučno joj se opiru. To shvaćanje podupiru brojni prievodi hrvatskih pisatelja: Gundulića, Kačića, Došena, Reljkovića... na srbski jezik. Jekavicu smatraju pravi Srbi tuđom - hrvatskom i dalmatinskom - i drže da je potrebno prevoditi je na “slaveno-serbskij”. Ti su se prievodi događali početkom devetnaestog stoljeća, nakon Dositejevog i Vukove djelatnosti među Srbima, i potvrđuju čvrstu uvjerbu Srba da Vuk prihvaćanjem jekavice uzimlje nešto hrvatsko.