Da li je uobće moguće danas u ovom vremenskom razdoblju govoriti o borbi za hrvatski jezik? Danas, poslije "neznatnog" razdoblja od nekih tisuću godina, ne samo govoriti o borbi, nego čak i dokazivati, da taj jezik postoji. Da postoji jedan narod, koji tako govori i ne želi drugčije govoriti.

Koji ne traži ništa više, nego li je dano stanovniku blatnih koliba ili streha spletenih od nekoliko suhih grana ili palminih listova, golim, poluprimitivnim, čak i podpuno primitivnim crnačkim ili papuanskim urodjenicima. Da, ali mi nismo tako sretni kao Papuanci. 

Mi kao da smo nekoliko stupnjeva izpod njih. Mi nismo čovječanstvu dali ni toliko, da budemo njima ravnim! I zbog toga borba za hrvatski jezik. I zbog toga, gospodje i gospodo, evo me tu pred vama, kao zadnjeg kotačića u mehanizmu našeg hrvatskog nacionalnog bića, u dubini svoje duše posramljenog, jer moram govoriti o obrani hrvatskog jezika. 

Znači, dokazivati, da me je majka rodila. Odsjev je to tragedije ciele naše nacije. I svietu moramo dokazivati, da i mi imamo našu materinjsku rieč. Svietu? Kojem svietu? U našem pluralizmu taj sviet je kulturni Zapad. Njemu smo govorili, da imamo pravo na svoju nezavisnu državu, da smo kulturno stari vjekovima, da je nepobitan naš obol Zapadu, u kojem da gledamo utjelovljenje pozitivnog, da smo naše grudi kroz cielo poviestno razdoblje našeg života stavljali kao branu tom Zapadu i ideji tog Zapada, te da smo u vezi s time bili proglašeni "braniči", "bastioni" i "predzidja", a uzprkos svemu tome, mi smo za taj Zapad krdo barbarskog elementa, koji nema pravo ni na nacionalni obstanak, ili uobće i ne postojimo, osim možda kao neko pleme ili "varijanta". 

Braniči, bastioni, predzidja danas su za taj isti Zapad izdajice, suradnici, zločinci, fanatici, ratni kriminalci. Mi, koji u temelje ljudske uljudbe vjekovima uzidavamo najbolje moralne i materialne snage, koje jedan narod može dati. A sve to zbog toga, jer smo fantasti, bolestni romantičari, jer smo pjevali Seinu i Rim, jer smo se najmanje brinuli o vlastitim interesima. Seina tiera hrvatskog pjesnika, a Rim u šizofreničkoj viziji govori o košarama ljudskih očiju. Ovo je, gospodo; zapisano bez fantazije, bez šovinizma, bez zlobe i mržnje. Napisano je čemerom u duši čovjeka, koji je takodjer ubrojen medju "prokletnike" i "gubavce" modernog Danteovog "Pakla": 

Gospodje i gospodo! Medju mnogobrojnim "uzdarjima" "kulturnog Zapada" nama Hrvatima, osvrnut ću se samo na jedno neobično i originalno, koje čitamo u poviesti komparativne književnosti (Historia de las literaturas comparativas desde su origen hasta el siglo XX) od francuzkog pisca Federico Loliée. Ni poglavlja, ni podpoglavlja, ni opazke o Hrvatima. O Srbima da: Serbia y literatura serbia. Čovjeku je žao, ali eto. Ugledni pisac zaboravio je, da postoje Hrvati. Medjutim u tom poglavlju "Serbia y literatura serbia" piše, kako je "ilirsko-srbska književnost" upoznala liepe dane, kad se je Dubrovnik u Dalmaciji dičio, da ima nježnog Držića, ozbiljnog Mavra Vetranića, zatim Ivana Gundulića i Palmotića. Sve su to "ljuti Srbijanci"! Srećom u novijoj toj ilirsko-srbskoj književnosti nema ni jednog pravog Srbina tipa Držića i Gundulića. Slučajno je naletio, kao što ćorava kokoš naleti na zrno kukuruza, dramatičar Demeter, koji ovom francuzkom junaku nije ni Grk, ni Hrvat, nego eto baš Srbin. Istom zgodom Loliée piše, kako srbsko-hrvatski jezik posjeduje književnu poviest, te da postoje dokumenti, koji sežu sve do u 13. stoljeće, a noviji su pisci pridonieli, da afirmiraju odmah triumf ovog jezika, koji je konačno dao srbskoj naciji njezino filoložko i književno jedinstvo, jer se je "obnovljeni zajednički jezik nametnuo svim jugoslavenskim pokrajinama, te je postao zahvaljujući nezavisnošti Srbije i Crne Gore, ne samo jedan od političkih jezika Iztočne Europe" nego i cvatući organ obnove kniževnosti". Eto, po ovom snažnom francuzkom učenjaku (ovdje bi bolje pristajao srbski izraz "naučniku") izt. Europom vlada kao diplomatski jezik srbski, zahvaljujući nikom drugom, nego nezavisnosti Srbije i Crne Gore! 

Ovakovih, čak i gorih, tvrdnja često možemo naći u stranoj stručnoj literaturi. I mi se s indigniranjem ljutimo, a možda se i ne bismo smjeli tako ljutiti. S naše strane taj sviet nije upoznat s našom ni političkom ni kulturnom problematikom. Počelo se je na tome raditi intenzivnije tek poslije naše nacionalne tragedije, iza Drugog svjetskog rata. Prije toga ništa ili skoro ništa. A ono što se je pisalo išlo je, nažalost, u korist srbsko-jugoslavenske teze. Mirko Deanović, na primjer, pise na francuskom jeziku studiju: "Talijanski utjecai na stariju jugoslavensku književnost Jadranske obale". I na tebi ima krivnje, Izraele! "Perdicio tua ex te...". 

Srbski autori na čelu s Pavlom Popovićem, poslije Skerlića najvećim autoritetom na polju srbske književne kritike, dubrovačku su književnost uviek nazivali srbsko-dubrovačkom književnošću. Zašto naglašavati "srbsko"? Da se dade pečat to jedino mogući pečat, srbskog onome, što nije srbsko. Zašto onda ne govoriti i o srbsko-beogradskoj ili srbsko-smederevskoj. knjižvnosti? Zato, jer književnost nije isto što i beogradski škembići ili ćevapčići, ili smederevska rakija. Književnost je duhovni produkt jednog naroda i ona može imati poglavlja, koja pripadaju pojedinim pokrajinama, čak i gradovima, ali nastupa uviek cjelokupna, duhovno povezana pod obilježjem nacije. Za Hrvate to nikada nije bila hrvatsko-dubrovačka književnost. To je jednostavno, dio hrvatske književnosti.. 

Znači, da sve ono, što jesmo i imamo dugujemo Srbiji. God. 1810. neki vajni srbski kulturni radnik, Pavle Solarić, napiše, u obliku knjige popis knjiga, tiskanih u Veneciji: "Pomenak knjižni o Slavenoserbskom v Mletkah pečataniji" (ne radi se o nikakovim pečatima, već o tisku). I taj Solarić, kako ga povjestnica naziva, „najkulturniji Srbin svog vremena" trpa u taj popis slavenoserbskih knjiga i djela bosanskih franjevaca, "ujaka" i knjževne radove, dubrovačko-dalmatinskih književnika. Na taj način postadoše Srbi "ujaci" Matija Divković, Stjepan Matijević, Pavao Posilovíć (kasnije biskup u Skradinu), Stjepan Margitić i ostali. Dalmatinsko-dubrovački pjesnici, naravno, svi. Zašto ne i Marulić, koji u Veneciji tiska "Istoriju od Suzane" i "Juditu" u čijem naslovu stoji: "u versih horvacki složena". Ali što koristi, da je Marulić tako napisao godine 1501., kad "čiča" Solarić, "najkulturniji Srbinsvog svog vremena", 1810. kaže, da je srbska knjiga. Ode tako naša književnost. 

S hrvatskim jezikom bi još gore. Hrvati ni pisma nisu imali. "Ne imehom knjig" to smo već vidjeli, a "crtami i rezami čitahom i gataahom" do svietle pojave bogonadahnutog Vuka Karadžića, koji stvori, obradi i daruje Hrvatima jezik. Zapravo, ne Hrvatima, već Srbima "rimskog zakona". Pronadje on godine 1836. u članku "Srbi svi i svuda" "kako su Srbi sav narod Srbije, Crne Gore, Bosne, Hercegovine, Bačke, Banata, Hrvatske, Slavonije sa Sriemom i Dalmacijom sve od Trsta do Bojane. Tri milijuna su zakona grčkog (pravoslavci), a od ostala dva milijuna dvie trećine zakona turskog (muslimani), a jedna trećina rimskog." Završava proročki : "Svi pametni Ijudi i od grčkog i od rimskijeh Srba, priznaju, da su jedan narod, samo je onima rimskog zakona još težko Srbima nazivati se, ali će se po svojoj prilici i tome pomalo naviknuti, jer ako ne će, da su Srbi, oni nemaju nikakoga narodnoga imena". 

Ima nešto proročanskog u ovim riečima. "Ali će se po svoj prilici i tome pomalo naviknuti". 

Bečki dogovor iz 1850., gdje je hrvatska naivnost, ne želimo upotriebiti teži izraz, doživjela prvi poraz na jezičnom polju, obdario je Hrvate, sada u službenom obliku, uz suradnju samih Hrvata, srbskim književnim jezikom. Dogadja se tom doba, kad je hrvatski književni jezik i pravopis živio svojim samostalnim životom, koji se je razvijao svojim putem, proživljavao svoju evoluciju i ušao u fazu konačnog razvitka, bez ikakove veze sa srbskim jezikom. 

Dok se je pitanje jezika počelo tretirati kod Srba tek pojavom Vuka, kod Hrvata to datira već u 17. stoljeću. A prema prof. Fancevu uvodjenje hrvatskog narodnog jezika u književnost spada u toku 14. stoljeća. Dok Srbi, pak i Vuk u početku, pišu i govore nekim "slavenoserbskim", dok začetnik svjetovne srbske poezije Lukijan Mušicki (1777.-1837.) piše tom čudnom mješavinom, koja je sve samo ne srbski jezik, dok njegov suvremenik, književnik, lupež i plagijator, Jovan Došenović 1809. piše srbskim jezikom zbirku pjesama, čiji je naslov: "Liričeskaja penija", već 1628. (dakle 180 godina prije tog krasnog narodnog jezika), Gundulić pjeva ove stihove: "O liepa, o draga, o sladka slobodo". Zvuči malo drugčije, nego li liričeskaja penija!. 

Od "Bečkog dogovora", preko doba Khuena, koga su Srbi slavili kao "srbskog bana", a kad je konačno od strane Srba hrvatskom jeziku naturen dodatak "srbsko", te kad je u hrvatske škole počeo obligatno učenje ćirilice, kad je Khuen banskom naredbom ukinuo dotadašnji izvorni hrvatski pravopis, a narodni se je jezik nazivao "hrvatski ili srbski", ili "srbskohrvatski", pak preko raznih odluka, dekreta, gramatika i pravopisa, čak i "pravopisnih uputa", koje su izdavali ministri prosvjete, kao na pr. Boža Maksimović, kome su sami Srbi dali nadimak "Boža Kundak" da tako označe njegovo djelovanje kao ministra unutrašnjih poslova, jer su se morale izpuniti Vukove rieči, "ali će se po svoj prilici i tome pomalo naviknuti" (biti "Srbi rimskog zakona") sve do "Novosadakih zaključaka" 1954. gdje su Hrvati još jednom ponovili eksperiment s Vukom i jadno bili prevareni, vuče se jedna jedinstavena nit, nikad prekinuta, a početa Vukom i Garašaninom u duhu čijih se "Načrtanija" (1844.), postavlja kao postulat: "narod katoličeskih veroispovedanija od Austrije i njenog upliva odvraćati i Srbima priljubiti". U tom je duhu vodjena službena srbska politika, pisana srbska povjestnica i odgajana inteligencija. Svi ti bilo Bečki, bilo Novosadski sastanci i dogovori vodili su se pod maskom stvaranja iza jedničkog jezika, da bi se već napuklu konstrukciju bratstva i jedinstva zakrpalo jedinstvom jezika, stvaranjem nekog državnog jezika s jedne strane, a s druge da bi se uništavanjem jezičnog bogatstva i naturavanjem srbskog jezika, koji je bez svoje jezične prošlosti, siromašan i nerazvijen u svojoj gramatičkoj formaciji, konačno dotukao i likvidirao hrvatski jezik, a preko njega i hrvatski narod.

Čule su se i opazke, da stvaranje zajedničkog književnog jezika ne znači uništavanie narodnog jezika. Praksa dokazuje neistinitost ovakovih navoda. Forsirani posrbljeni hrvatski jezik pomalo postaje i narodni jezik. Škola, vojska, uprava, novine, televizija, radio, knjige djeluju u tom pravcu. Srbski elementi preko svih institucija i pomagala ulaze u hrvatski narodni jezik, izopačuju ga i ostaju. 

Tuži se jedan čitatelj "Vjesnika u Sriedu" (VUS-a) kako glavni junaci zagrebačke televizije u dječjim programima govere o šarafu, ekseru, plajvajsu, te moli drugove iz televizije, da raztumače koji je to jezik. To bi imao biti na temeIju novosadskih zaključaka narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca, koji da je jedan jezik, te da bi trebalo odlučno stati na put "veštačkim" preprekama prirodnom i normalnom razvitku srbsko-hrvatskog književnog jezika. Kao što su na Bečkom dogovoru bili prevareni Kukuljević, Demeter, Mažuranić i ostali, tako su u Novom Sadu bili prevareni svi podpisnici "zaključaka" na čelu s prof. Ljudevitom Jonkeom. Još je jednom hrvatska naivnost doživjela, poraz! 

Srbiziranje Hrvatske u iezičnom pogledu kao da je poslije Novog Sada nastavilo pojačanim impulsom. Hrvati su vidjeli, da su još jednom prevareni. Stvorile su se t. zv. "varijante" zajedničkog jezika. Medjutim, u praksi "varijanta" postoji samo i za hrvatski jezik, a sve je drugo ostalo po starom. Podsjeća me ovo na katedru za "srbsko-hrvatski jezik", koja je prije rata postojala na zagrebačkom filozofskom fakultetu, dok se je u Beogradu ta ista katedra zvala "katedra", odnosno, "seminar" za srbski jezik. I na, tebi ima krivnja, Izraelu! Dvanaest godina poslije Novog Sada, prof. Jonke (1966.). prisiljen je javno u časopisu "Jezik" uztvrditi, da Srbi ne provode Novosadske zaključke, te govori; kako je na 5. kongresu jugoslavenskih slavista netko uztvrdio, da Hrvati nemaju prava na svoju hrvatsku varijantu. 

Jonke doslovno kaže: "Vidim i na skupu jezičnih stručnjaka, da pokušavaju negirati takva osnovna prava hrvatskog naroda. Pokazali smo i primjerima, kako čak i direktor srednje škole poziva na odgovornost nastavnika, koji u školski dnevnik u hrvatkom kraju napiše hrvatsko-srbski i historija, te mu nalaže, da mora pisati srbaskohrvatski i istorija. A kako je neugodno, nastavlja Jonke, kad je nastavnica sarajevske škole učeniku Hrvatu, koji je predmet nazvao hrvatskosrbskim pred čitavim razredom odgovorila, da je hrvatskosrbski ime jezika u S. R. H., a u Bosni i Hercegovini, da je taj jezik srbski. A po informacijama, koje smo dobili u Sarajevu, jezik se u krajevima s hrvatskom stanovničtvom u školi pretežno naziva srbskim. O tim stvarima nije ugodno govoriti, a kamo li pisati, te neki misle, da je najbolje prešućivati. Ja naprotiv mislim, da se ništa ne će samo od sebe popraviti, ako se ne poduzme nešto za popravljanje". Tako prof. Jonke. 

I nije se poduzelo ništa. Ništa od onih, koji su bili za to odgovorni. A rieči prof. Jonkea bile su zvono na uzbunu. Ni tu uzbunu nisu čuli oni, kojima je bila najavljena. I poslije uzbune izbio je požar: "Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika". Jer na njega imamo pravo, kao što imamo prava i na naš nacionalni suverenitet, kako dobro piše jedan čitatelj u VUS-u: "pitam se, kako to da se prihvaćaju načela vanjske politike Saveza F.N.R., koji narodima Afrike i Azije priznaju suverenitet - a svojim sugradjanima u ime jugoslavenstva osporava pravo na nacionalnu svijest hrvatsku, srpsku, slovensku i makedomsku". 

Deklaracija, kako vidimo iz nekih samo pojedinosti, nije ni slučajna, ni preko noći nastala. Odgovor je to i ogorćenje na prevaru. Padaju zadnje iluzije vjere u mogućnost zajedničkog života. 

To je glavno težište Deklaracije, koju je podpisalo. 18 znanstvenih i kulturnih ustanova na čelu s drevnom Maticom Hrvatskom te čak i Odiel za filologiju Jugoslavenske aka­demije znanosti i umjetnosti. 

Gospodje i gospodo,! Ovo je mužka rieč hrvatske nacionalne duše. Ovo je ustanak. Tko ustaje? Ja bih, rekao hrvatski narod. Ustaje preko onih, koji nisu "Ustaše, kolaboracionisti, profašisti, ratni zločinci", kao što smo mi, koji ne ćemo zajedničkog života. Ustaju i oni, kojima, je Nezavisna Država Hrvatska bila satelit, kreacija kvislinga, okupirano područje, "t. zv. N.D.H." Ustaju oni, koji su niekali obstojnost nas izvan Hrvatske, koji nisu praštali ni mrtvim našim pjesnicima i književnicima, koji su palili knjige naših književnika u modernoj inkviziciji, samo zbog toga, što su bili Hrvati i branili hrvatsku državnu samostalnost. Ustaju i idejni pobornici Novog Sada, koji su u svojoj zasljepljenosti još uviek vjerovali u neko bratstvo i jedinstvo, jer su još jednom htjeli spasiti nagrdnu Jugoslaviju. Dokaz podpunog sloma nebulaznih ideja. U svako se doba kod nas, nažalost, nadju zadnji Mohikanci! 

akon Deklaracije - drvlje i kamenje. Ustaju naručeni pisci, čankolizi, doušnici, karijeriste, gromovnici, bogovi s Olimpa, pak i sam Zeus. Tutnje i sipaju vatrene striele. Ruši se bratstvo i jedinstvo. Ustaju jezikoslovci svih dlaka i pasmina. Ustaju i razni komiteti, radničke organizacije, članovi Saveza komunista, trgovački pomoćnici, šoferi, kuharice i kućne pomoćnice. Ustaje konačno u podpunoj svojoj paradi i Komanda zagrebačke vojne oblasti, valjda kao najveći jezikoslovni forum. 

Ustaje da se brani od svog najvećeg neprijatelja i izpaljuje "najteži top", svoju jezičnu Debelu Bertu, te tvrdi, da je Deklaracija akt koji truje odnose u našoj socijalističkoj zajednici, i da je uperen protiv jedinstva oružanih snaga i narodne obrane. Možda jest tako kako kaže Komanda vojne oblasti, jer vojnik koji govori hrvatski ne zna ni pucati, ni na vojnim vježbama nastupati, ni u ratu se boriti, jer za to sve treba razumjeti zapoviedi predpostavljenih. 

Ili su pak dali tu izjavu znajući, da se u vojsci ne govori srbski, već hrvatski, te da su vjerojatno svoj protest napisali čistim hrvatskim jezikom, jezikom naših "začinjavaca", našiih književnika i pjesnika. "More, kakvi hrvatski jezik? Zar te djukele ne znaju da postoji samo srbski jezik? Ako ne znaju, imaju da se priviknu ili ima da ih nema!" 

U cieloj toj trešnjavi, lomu i početku razsula ni Priština nije pomogla. "Priština locuta..." mislilo se je, ali neki pravovjerni ulizica reče pred Saborom: "Bilo je zaprepaštenje slušati pojedine komuniste, koji ustaju u obranu Deklaracije. Nakon svega što je drug Tito rekao na Kosovu i Metohiji!" Medjutim, neka drug Nožinić ne zaboravi, da je na Kosovu propalo carstvo... 

Prošlo je 117 godina od parastosa hrvatskim jeziku u Beču. Više od jednog vieka. Prepredenošću i prepotenciiom jednog inače vještog čovjeka. Vuk uspieva nametnuti jekavsko narječje znajući, da je to "idealan srpski jezik i njega treba usvojiti za uopšte srpsko", jer se "srpski govori najčistije i najpravilnije u Hercegovini i Bosni" reče 1913. Jovan Skerlić. A neki Dragiša Stanojević, koji prevodi "Biesnog Rolanda" 1898. u pogovoru reče: "najčistiji, najmuzičniji, jednom reči, najljepši srpski govor razleže se pa Hercegovini. Tu seljak, ovčar, govori akademski, "hoch serbisch". Vuk je pisao godine 1814., da "južnom narječju pridnalazu svi Serblji, koji žive po Hercegovini, po Bosni, kako grečeskoga tako i muhamedanskog vjeroispovjedanija (dakle, katolici ne), po Crnoj Gari, po Dalmaciji, po Hrvatskoj ozgo do Mačve, do Valjeva i do Karamovca". Tu kao da se je Vuk malo zaletio, te ga sam Skerlić korigira, te kaže, da i sva Bosna i Hercegovina ne govore južnim narječjem, no "znatnim delom u muslimanskom i katoličkom delu naroda ikavski (dakle, Hrvati muslimani i katolici). Dalmacija ne govori sva jekavski, već u sjevernom primorju i na ostrvima ikavski. U Hrvatskoj ima mnogo ikavaca i ekavaca"); te da se u Srbiji govori iekavski "užički okrug ceo, delovi čačačkog, rudničkog, valjevskog i podrinskog". Tako Skerlić. Iz tih je krajeva Vuk, te sam priznaje, da piše iekavicom "što sam ovako iz usta moje majke čuo i iz djetinjstva naučio". 

Pa kad je mogao Vuk govoriti jezikom svoie majke, dozvolite mi, gospodje i gospodo, da i ja završim ovo moje razmatranje jezikom moje majke, jezikom, kojim ako sada nije, a ono je sigurno bio jezik ogromne većine nas. Ovo nema nikakovih pretenzija, nikakovih namjera. Jednostavno, sentiment prema lipoj i sladkoj riči naših didova, preko koje smo ono, što jesmo i što nam nikada nitko oteti ne će. Ni sto Beča, ni tisuće Novih Sadova.

I do nas je doprla trešnja, te naša prisutnost na ovom sastanku svidoči, da smo u obrani Hrvatske i njenih prava uvik svi na nogama. Odkucava zadnji minut, možda, sili i nepravdi. Naša nas je povist naučila, da smo puno grišili i mnoge ludosti činili i posli - težko se kajali. Neka nestane duh zadnjih Mohikanaca i Hrvatska će živiti. Neka Hrvat Hrvatom ostane, neka "Horvat Horvatu (a i cilom svitu) horvatski govori". Vira u našu budućnost neka struji našim bićem, našim srdcem, jer 

"DOK JE SRDCA BIT CE I KROACIJE l" 

a danas, kao i uvik, u Kroaciji ima hrvatskog srdca.