Zakonskom odredbom o korienskom pisanju učinjen je zauviek kraj sustavnom izobličavanju i nagrdivanju hrvatskog književnog jezika.

Učenici viših razreda već su upoznali takav način pisanja u djelima naših starijih književnika, a većina Hrvata, kako u javnom tako i u posebničkom životu, uza svu navalu fonetike sačuvala je smisao za koriensko pisanje. Možemo dakle reći, da je spomenuta zakonska odredba tek dala život onome, što se je nasilno htjelo ugušiti, a nipošto nije nešto novo na području hrvatskog književnog jezika.

Danom 1. siečnja 1943. stupila je na snagu spomenuta zakonska odredba, pa se od sada i u školama počinje provoditi koriensko pisanje s time, da do konca ove školske godine daći podpuno upoznaju i primjenjuju pravila o korienskom pisanju.

To vrieme bilo bi zaista prekratko, kad bi đaci računali samo s ograničenim školskim radom. Đaci naprotiv moraju i izvan škole tome posvetiti mnogo pažnje i truda. Nije naime sva potežkoća u samom upoznavanju pravila o korienskom pisanju. U tome je možda najmanje potežkoća. Glavni dio napora leži u dobrovoljnom vježbanju. Kao što đak lako nauči pravila o micanju šahovskih likova, a da se time ne može o njemu govoriti kao o vještom šahistu, isto će tako đak bez većih potežkoća naučiti i pravila o korienskom pisanju, ali bez izvježbanosti to će mu znanje biti od male koristi. Daljnju i glavnu ulogu igrat će vježba i praksa. Pravila mu moraju, što se ono kaže, ući u krv. Sjetimo se samo različnih težkoća, dok smo morali učiti francuzki jezik, koji je sav osnovan na točnom korienskom pisanju.

No golema je razlika između francuzkog i hrvatskog korienskog pisanja. Kod propisa o korienskom pisanju našeg jezika nije se išlo tako daleko, kao što se to provodi na primjer kod Francuza. Osim toga mi poznajemo duh našeg jezika, tvorbu njegovih rieči i njihove sastavne dielove, a koriensko se pisanje jedino na tome i temelji. A kako smo unatoč svih potežkoća ipak naučili francuzki i njegovo težko koriensko pisanje, onda nam je kudikamo lakše usavršiti se u korienskom pisanju našeg vlastitog hrvatskog jezika.

Izgovor svake pojedine rieči sadrži u sebi neki zaštitni znak, po kojemu se od drugih rieči razlikuje i razpoznaje, a to su naglasak i dužina odnosno kratkoća samoglasnika. I dok razgovaramo, mi razlikujemo rieč daće (porezi) od rieči dat će. No nije u pitanju samo sličnost pojedinih rieči. To ne bi bio jedini razlog protiv fonetike ili glasovnog pisanja, nego je po sriedi nešto više od samog izgovora, a to je duh, bit pojedine rieči, koji se u izgovoru jasno osjeća, a u fonetskom se pisanju gubi. Bezbrojne rieči (kao na pr.: reci, leci, meci, zameci, gubici, koci, svršeci i t. d.), ako ih ovako glasovno ili fonetski pišemo, tako su iznakažene, tako mrtve, da dobivaju život tek u sklopu ostalih rečeničkih dielova. Uzrok je taj, što se fonetski u punom smislu rieči, točno prema izgovoru uobće ne može pisati. Takve su rieči prave lješine među živim riečima, umjetne oči, drvene noge pričvršćene uz zdravo tielo; a čemu je to uobće bilo potrebno, kad svaka rieč imade svoju dušu, svoj život, svoj ja! I male riečce kao na pr. s, i, u) imaju svoj život, svoje puno značenje. Koriensko pisanje povratilo je bujni život rieči, koji joj je bila fonetika oduzela, i u tome leži najveća vriednost zakonskog uvođenja naredbe o korienskom pisanju.

Duh našeg jezika je tu zakonsku odredbu tražio, no nije bilo onoga, tko bi taj duh poštivao. A sada, snagom te zakonske odredbe, poteći će razvoj starodrevnog hrvatskog jezika opet svojim pravilnim tokom. Živa veza svake rieči sa svojim korienom i njena tako učvršćena životna snaga spriečit će najezdu nagrdnih kovanica, zaustavit će nagrdivanje i odtuđivanje najvećeg blaga narodnog, jer s pravom P. Preradović smatra čist jezik najvećim blagom hrvatskoga naroda.

Pored dviju skrajnosti naši su jezični zakonodavci izabrali načelo: ne odstupati od korienskog pisanja, gdjegod to nije prieka potreba. Prestaju dakle vriediti dva glavna glasovna pravila: 1. o sljubljivanju po zvučnosti i 2. o izpadanju suglasnika. Tako na pr. imenice glas i gost s dočetcima -ba dobivaju drugo, izvedeno značenje glasba i gostba, a da pri tome ne trpe uobće nikakvih promjena.

Valja naglasiti — jer su neki krivo shvatili zakonsku odredbu — da je to odredba o korienskom pisanju, a ne i o korienskom izgovaranju. Izgovarat ćemo svaku pojedinu rieč i nadalje onako, kako smo ih i dosad izgovarali, dakle: glazba, gozba, šezdeset (šestdeset) i t. d. Možda će koji učenik u toj različnosti izgovaranja i pisanja osjetiti kakav nesklad, no taj prvi dojam brzo će izčeznuti, kad malo dublje proniknemo u samu stvar. Protivno od prvog utiska učenik će brzo osjetiti, da je kao skladno proživljavao baš ono, što je bilo neskladno, a osjetit će upravo divan sklad duha jezika i njegova izgovora. Za razjašnjenje neka nam posluže dva zorna primjera: fonetski pisana dva glagola ustrajati i uskakati imaju zapravo dva značenja, koja se opažaju tek u korienskom pisanju: uz trajati (t. j. ne šuštati) i ustrajati (t. j. poredati — prema ustrojiti, što ima svoj korien u rieči stroj), uskakati (t. j. skakati u neko mjesto) i uzskakati (t. j. mnogo skakati). A i tamo, gdje se ne radi o dvojakom značenju rieči profinjen osjećaj za ljepotu jezika bit će dovoljan, da osjetimo prednost i pravilnost korienskog pisanja. Taj jezični ukus dolazi do izražaja na pr. u ovim riečima: robstvo, jedanput, zelenbać i t. d., a koji bi se u fonetskom pisanju izgubio; jer što bi značili i kakav smisao imaju fonetski napisani dielovi: rop, jedam, zelem u poredbi s korienskim rob, jedan, zelen?

Dok je tako koriensko pisanje bitno načelo našeg pravopisa, dotle — iznimka potvrđuje pravilo — ima i odstupanja od tog načela. Odstupilo se je od načela kod onih skupova suglasnika i kod onih rieči, gdje bi spoj osnove, nastavka i predmetka izazvao jače glasovne promjene ili gdje se je osjećaj složenosti, odnosno osnove i nastavka izgubio. Na pr. djeca (od djet-ca), zgrada (s-grada), raslina (rast-lina), zbroj (s-broj) i t. d. pišu se onako, kako se izgovaraju.

Gdjekojem će se učeniku pričiniti, da to odstupanje kod ove ili one rieči i nije možda potrebno. No tome nije tako. Tko nije upućen u osnove korienskog pisanja, ne može dati ni ocjenu o pravilima takvog pisanja. Treba najprije shvatiti smisao korienskog pisanja i snaći se u težkoćama, kroz koje su naši jezični stručnjaci morali prolaziti. Tad će i daći opaziti onu tajnu nit, pomoću koje su ti stručnjaci stvarali pravila. Tada će se istom đak čudom čuditi, koliko je naš jezični osjećaj kroz posljednjih dvadeset godina otupio, te nijesmo opažali grdobu u riečima gozba, mlaci (mlatci ili mladci, koca; kolca ili kotca i t. d.).

Ako dakle itko, to će naši đaci prionuti svim žarom novim pravilima i korienskom pisanju, da bi se — kako u svemu, tako i tu — otresli tudinštine, koja je fonetskim pravopisom imala progutati naš starodrevni, liepi hrvatski jezik, čija se životna snaga i ljepota tako liepo ogleda u djelima naših hrvatskih pisaca u Dalmaciji već u 16. . i 17. vieku, pa onda sve do najboljih modernih hrvatskih pisaca, koje smo već napried spomenuli.