Još uviek živimo pod dojmovima desetotravanjskog uzkrsnuća Nezavisne Države Hrvatske, još nas bodri činjenica njezina obstanka i obrane..

 ...ali nas ima i onih; koji smo doživjeti pred pune 42 godine velebnu proslavu tisućgodišnjice hrvatskog kraljevstva, kojom smo zgodom oživjeli sjećanje na Duvanjsko polje i na prvoga hrvatskog kralja Tomislava.

U vršenju naše plemenite dužnosti počastnih hrvatskih konzula u slobodnom svietu, rado spominjemo, da su Hrvati već god. 678. sklopili ugovor s papom Agatonom o nenapadanju susjednih zemalja, pa spomenemo li i iransku teoriju o podrietlu Hrvata, koja ime Hrvat pomiče još za koje stoljeće u daleku prošlost, onda, zar ne, gospodje i gospodo, da nam se opravdano čini, da nakon tisuću godina hrvatskog obstanka ovaj naš sastanak, u svrhu obrane, hrvatskog poviestnog imena i hrvatskog književnog jezika, nikako ne pristaje u napredno XX. stoljeće, koje, prema načelima integralne slobode i narodnog samoodredjenja, priznaje i crnačkim plemenima ne samo pravo na ime i jezik, već i na slobodu i državnu nezavisnost. Ali, ako hrvatski narod u domovini ipak putem svojih kulturnih i znanstvenih ustanova mora tražiti zaštitu svojega imena i jezika, te ako i izseljena Hrvatska na svojim prosvjednim skupštinama i akademijama, želi dati moralnu pomoć tim opravdanim zahtjevima, onda i današnji naš sastanak sam za sebe govori o vrlo težkom stanju, u kojemu se danas nalazi hrvatski narod u domovini i o njegovim tlačiteliima, koji - na ruglo slobodarskog i naprednog ovoga vieka – zločinački gaze duhovna dobra jednog od najstarijih naroda Europe.

A zašto?
Samo za to, da izbrišu hrvatski narod s njegove djedovske grude ugrožavajući mu najprije ime i jezik, a zatim i goli životni obstanak.

Medjunarodni komunizam, koji lažno propovieda, da će na ruševinama "staroga" uljudjenoga svieta sagraditi "novo" bezklasno družtvo i velikosrbijanska "zavetna" težnja o otimanju etničkog i poviestno-družtvovnog hrvatskog područja, našli su se rame uz rame na zajedničkome razornome radu uništenja tradicije hrvatskoga duhovnoga i tvarnoga života. A hrvatska narodna tradicija seže duboko u prošlost - no - mi ćemo se za našu prigodnu svrhu zadovoljili tek sjećanjem na Baščansku ploču iz god. 1072. i na Vinodolski zakon iz 1288., pisani glagoljicom, kasnije označenom kao hrvatsko pismo ("caracteribus croatis"). Ti prvi svjedoci hrvatske pismenosti, a napose oni iz XIV. stoljeća, svjedoče nedvojbeno, da od toga doba započinje hrvatsko književno stvaranje na hrvatskom jeziku, kao sredstvu hrvatskog književnog izraza. Tako hrvatski narodni jezik ulazi u hrvatsku književnost već u XIV. stoljeću, dok ruski narodni jezik ulazi u rusku tek za Petra Velikoga, a srbski jezik će zamieniti crkvenoslavenski punih 5 stoljeća kasnije, t. j. početkom XIX. vieka.

Strani putnici prolazeći hrvatskim krajevima svjedoče, da puk govori hrvatskom jezikom tako, da se može reći, da je pod kraj srednjega vieka hrvatski jezik bio jezikom hrvatske obitelji, jezikom gospodskih domova, jezik dječje igre, majki i sestara, a potom i jezik "pjesničtva". Istina, da se za hrvatski jezik često upotrebljuje sinonim "ilirski" ili "slovinski", ali su ti sinonimi objašnjeni već vrlo davno, tako, da na njima danas nitko nema prava niekati činjenicu hrvatskog jezika, kao duhovnog dobra hrvatskog naroda. Tako hrvatski franjevac Filip Grabovac piše knjigu "Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvatckoga" (Mletci, 1747.), Tito Brezovački u "Pismu baronu Juri Rožiću" (1805.), kad govori o Slovinkinji vili, objašnjava. da se pod imenom "narod slovinski" razumieva narod "hrvatski"; da konačno Ivan Kukuljević u opisu svojega posjeta hrvatskom književniku Miklošiću, izpovieda, da su u konviktu čitali "ono malo horvatskih kniiga", te da su "dapače i sami počeli pisati hrvatski".

U "Hrvatskoj Kronici", koja je prievod iz latinskoga na hrvatski jezik ljetopisa popa Duklianina tamo negdje u XIV. stoljeću, prevodilac sve nazive "Slaven" i "slavenski" prevodi u "Hrvat" i "hrvatski" te navodi, da "tako sveti muž Konstanc naredi popove i knjigu hrvatsku i iztumači iz grčkoga knjigu hrvatsku". Marko Marulić god. 1501. dovršava, a god. 1521. tiska svoj epski spjev "Juditu" s točnijim naslovom "Istorija svete udovice Judit u versih hrvacki složena", a Petar Zoranić u svojemu romanu "Planine" (1569.) tuži se na usta vile Hrvatice, na nehaj hrvatskih književnika, na "nepomnju i nehaj jezika hrvatskoga".

Makar da je hrvatski narod u XVI. stoljeću razčetvoren, našavši se u okviru habsburžke države još pod četiri raznorodne vlade. pod turskom, mletačkom, slobodnom dubrovačkom i banskom hrvatskom, ipak kulturne i političke dodire izmedju hrvatskoga Juga i Sjevera nisu mogle spriečiti niti različite uprave, niti zemljopisne zapreke Velebita i Kapele, nego se središte hrvatske političke i kulturne jezgre uzprkos tome polagano, ali sigurno pomiče prema sjeveru, gdje će Zagreb s vremenom preuzeti na se kulturno i političko vodstvo.

Valja napomenuti, da je "Vazetje Sigeta grada" od Zadranina Brne Karnarutića, ponovno izdao u sjevernoj Hrvatskoj plemić Petar Fodroci, s posvetom potomku sigetskog junaka hrvatskom banu Nikoli Zrinskom (1661.). Protestantska književnost u sjevernoj Hrvatskoj, koja je trebala Bibliju približiti hrvatskom puku teži za tim, da "božanstvenu istinu spoznavši hrvatskom jezikom mej vnoge narode na široko razplodimo, razsijemo i očitujemo, da spoznana bude, kadi ni znana" (Iz. "Postie" 1658.). I "Putni tovaruš" (1661.), napisan na kajkavskom narječju, navodi, da ga je Katarina Zrinska preradila "iz nimškoga na hrvatski jezik".

Profesor zagrebačke akademije Imbrih Domin izdao je prvi svoja predavanja na hrvatski (Zagreb 1818.) napominjujući: "Buduć da mi vu takve dobe živemo, vu koje vsi europeanski narodi jezik svoj narodni preštimavaju na tuliko, da vu njem iste vekše navuke izpisivaju, da nje sledeč i ja Pravice samosvojne vugerske i najprvič Predznanje navuka ovoga vu narodnom našem horvatskom jeziku na svetlo danu, na misel ovu došel jesam".

Iz ovoga kratkoga osvrta na četiri stoljeća razvoja hrvatske književnosti jasno se razabire, da je hrvatski narodni jezik već na samome početku hrvatske pismenosti postao sredstvom hrvatskog književnog izraza, nakon što je polagano ali sigurno potiskivao jake klasične utjecaje latinskog, koji je bio jezikom i znanosti i umjetnosti ne samo hrvatskih dalmatinskih gradova, kao žarišta svekolikog hrvatskog znanstvenog i kulturnog života, nego i čitave humanističke i renesansne Europe ondašnjega doba.

Razumije se samo po sebi, da se na poviestnome tlu staroga Iliricuma s jedne strane i slavenske jezične baštine s druge, nije mogla izbjeći upotreba sinonima "ilirski" i "slovinski'', ne samo za "hrvatski" jezik, već i za samo ime Hrvat, ali je isto tako očito, da je pitanje "ilirstva" i "slovinstva" sretno riešeno već do konca XVIII. stoljeća sigurnom i naravnom pobjedom hrvatskog imena i hrvatskog jezika. Ta nepobitna pobjeda hrvatstva znak je jačine, prodornosti životne svježine hrvatške narodne srži, koja je ostala netaknuta u srednjevjekovnom kreševu i starih utjecaja i ratnih pohoda na sve strane svijeta.

Borbe s Bizantom, s Mletcima i provala Turaka još više potvrdjuju jačinu hrvatskog duha i odpora tako, da možemo s pravom uztvrditi, da je hrvatski narod dočekao XIX. stoljeće kulturno jedinstven i politički sviestan za veliku borbu prije svega sjedinjenja hrvatskih poviestnih i etničkih pokrajina, a zatim i za uzpostavu hrvatske državne nezavisnosti. Tragedija je samo ležala u tome, da se mjesto poviestnog hrvatskog imena upotriebilo "ilirski" ime za pokret, koji su pripremila hrvatska stoljeća.

Uzalud su ideolozi "ilirskog preporoda" tvrdili, da u političkome smislu pokret teži okupljanju poviestnih hrv. zemalja pod jednu državnu vladu, a tek u prosvjetnom pogledu, da teži kulturnome jedinstvu južnih Slavena, a napose Hrvata i Srba, kad se našlo ljudi, koji su kulturne težnje ilirskog pokreta uzeli za političke te tako unesli kobnu zabludu jugoslavenstva, koju je Srbija znala izkoristiti u svoje velikosrbijanske ciljeve uništenja hrvatskog naroda milom ili silom, a to znači kulturnim nasiljem i nasiljem zločina.

Već je austrijski car Josip II. htio od heterogene Austrije učiniti homogenu austrijsku naciju s jednim vladarom, jednom vladom i jednim jezikom, ali nije uspio, jer je naišao ne samo na odpor hrvatskog i ugarskog plemstva, već i za to, jer za takvo političko i kulturno jedinstvo nije bilo ni poviestnih ni etničkih preduvjeta. Njegova germanizacija i nasilno nametanie njemačkog jezika doživjeli su podpuni slom, kao što su propale i madžarske nade, da će uztrajnim nastojanjima krnjenja hrvatskih ustavnih prava te nasilnim uvodjenjem madžarskog jezika u urede i škole slomiti hrvatski odpor i hrvatske narodne težnje za oslobodjenjem i uzpostavom nezavisne hrvatske države.

Razumljivo je samo po sebi, da se ilirski pokret uspješno odupirao pod tim imenom pritisku germanizaciie i madžarizacije, okupljajući nove hrvatske narodne snage, novo hrvatsko plemstvo duha, koje je polagano zamjenjivalo staro plemstvo krvi, ali je - na zator hrvatske državotvorne misli - taj ilirski pokret nosio u sebi već u samome početku klicu kobne zablude integralnog jugoslavenstva, koja će hrvatske svieže, nove i preporodne snage razdieliti na dva suprotna tabora, na Starčevićevo hrvatstvo i Strossmayerjevo jugoslavenstvo, koji sukob još i danas traje.


Ali - savezno s germanizacijom i madžarizacijom, t. j. s nasilnim nametanjem njemačkog odnosno madžarskog jezika u hrvatsku političku i kulturnu sredinu - treba napose iztaknuti, da to nasilno nametanje tudjih jezika nije išlo za neposrednim i istodobnim niekanjem i hrvatskog jezika, kao hrvatskog kulturnog dobra, nego ga se nastojalo potisnuti iz hrvatskog javnog života silom zakona, ne dirajući u pravo njegova obstanka, dok naprotiv tome, komunistička i velikosrbijanska politika idu za čistim brisanjem i hrvatskog imena i hrvatskog jezika, ne samo iz suvremenog hrvatskog nar. života, već i iz hrvatske poviesti uobće.

Kralj Alëksandar svojom 6.-siečanjskom diktaturom u ime čuvanja "državnog i narodnog jedinstva" zabranjuje upotrebu hrvatskog imena, kao oznaku "plemenske" pripadnosti, a današnja komunistička i srbijanska tiranija zabranjuje to isto hrvatsko ime na tragičnoj zabludi "bratstva i jedinstva". Dok su prema tome Beč i Pešta htjeli tek potisnuti hrvatsko ime i jezik iz hrvatskog javnoga života, današnji ga Beograd želi izbrisati kao poviestnu činjenicu, a narod bez imena, bez jezika, nije drugo nego narod bez poviesti, bez tradiciie, radi koje je i Marx već davno mrzio Hrvate, jer znao, da je tek tradiciia ona duhovna i moralna snaga, koja se može uspješno oduprieti bilo kakvim internacionalizmima političkoga ili socialnog značenja.

Hrvatski su povjestnici uspjeli zabilježiti skidanje madžarskih nadpisa na hrvatskom javnim ustanovama; poznata nam je i zgoda narodnog Učitelja i vodje Stjepana Radića, koji nije mogao kupiti željezničku kartu, jer ju je tražio na hrvatskom jeziku, ali se nije dospjelo zabilježiti, da je sibinjska tragedija, u kojoj je pala nevina krv hrvatskih seljaka započela skidanjem ploča na pučkim školama obćine Podcrkavlje, koje su sviestni hrvatski seljaci skinuli i zgazili na djubrištima radi njihova ćirilskog nadpisa, kao simbola velikosrbijanske tiranije u isto doba, dok srbijanski kralj plaća takvu svoju politiku životom u Marseille-u.

Taj nepoznati slučaj iz sibinjske bune, dragocjen je podatak i doprinos hrvatskom odporu proti velikosrbijanskih nastojanja, jer nam svjedoći da nisu samo Hrvatski sabor, tek znanstvena i književna hrvatska družtva, tek hrvatski intelektuaci, koji brane hrvatskome, jezik i pismo, nego da su tu i hrvatski seljaci, dakle čitav narod, koji sviestno stoji na braniku hrvatskoga kulturnoga dobra.

Kad je opasnost blizu, kad je ne možemo izbjeći, često puta nismo sviestni njenih posljedica, pogotovo onda, kad ta opasnost neposredno ne ugrožava naš život. Ona komunistička i velikosrbijanska politika Beograda, koja nastoji izbrisati poviestno ime Hrvat i zaniekati više nego tisućljetnu tradiciju hrvatskog jezika, kao integralnog izraza hrvatske narodne duše, na prvi pogled za mnogog naivnog promatrača i ne bi predstavljala neposrednu opasnost za životni obstanak hrvatskog naroda, ali ako smo sviestni činjenice, što znači i najbogatija zemlja bez gruntovnoga vlastnika, kojemu se ni ime ne zna, što znači i najveći genij svieta, ako nema imena i ako ne smije govoriti na svome materinjskom jeziku, onda možemo biti posve sigurni, da se tu radi o najvećem genocidu, o najvećem zločinu duhovnog reda, jer se čitav jedan kulturni narod želi izbrisáti sa poprišta poviestnih zbivanja, da zauviek nestane, kao gruntovni vlastnik sa svoga vlastitog posjeda. A zemlja bez vlastnika najlakši je i sigurni plien onoga, kaji prvi dodje na nju. Hrvati bez hrvatskog imena i jezika prestaju biti subjekt obćeg poviestnog procesa, a njihova zemlja, nama tako draga Hrvatska, bez vlastnika pada kao zreli plod u naručje komuniziranoga velikosrbstva, ako ne danas, a sutra posve sigurno.

Pogledajmo, gospodje i gospodo, današnje enciklopedije svieta, pa da vidimo, što pišu o nama Hrvatima, ako uobće i spominju ime Hrvat? To je posljedica politike uništenja hrvatskog imena, kojoj se moramo suprotstaviti svi kao jedan, ako želimo, da još živi ne nestanemo u tami poviestne zaboravi. Takovu je tragediju predosjećao već 1860. hrvatski pjesnik Petar Preradović pišući pjesmu "Rodu o jeziku" s motom Humboldta, da je "prava domovina zapravo jezik", te u zadnjoj strofi dovikuje ove značajne rieči:

Ljubi, rode, jezik iznad svega!
Po njemu si sve, što jesi.
Svoje tielo, udo svieta,
Bus posebnog svoga cvieta.
U naroda silnoj smjesi.
Bez njega si bez imena,
Bez djedova, bez unuka,
U prošlosti sjena puka,
U buduće niti sjena!".

Komunistička i srbijanska despocija, koja vlada nad Hrvatima, želi uništiti najpriie hrvatsko ime, hrvatski jezik, a zatim i sam životni obstanak hrvatskog naroda. Već je Starčević rekao, da se despocije ne popravjaju nego ruše. To vriedi i danas, jer smo sviestni, da sila našega prava daje i nama pravo sile, te da obveza nage dužnosti prema Hrvatskoj mora biti jača od osobnih interesa, pa i od samog našeg života. Borba za hrvatsko ime i hrvatski jezik integralni je dio obće hrvatske borbe za slobodu i državnu nezavisnost, a u toj borbi pobjeda može biti samo na našoj strani, ali zato, svi na okup - sve za Hrvatsku!