Glagoljsko pjevanje je poseban način liturgijskog pjevanja zapadne crkve, koji se razvio i održao u primorskim krajevima Hrvatske u okviru glagoljskog bogoslužja...

(za razliku od staroslavenskog crkvenog pjevanja pod kojim se razumijeva pravoslavno pojenje istočnog obreda). Glagoljsko pjevanje su stvarali svećenici i klerici glagoljaši koji su liturgijske čine obavljali na crkveno-slavenskom jeziku hrvatske redakcije, služeći se liturgijskim knjigama pisanim glagoljicom. Medjutim, u njegovu su izgradjivanju sudjelovali i laici pjevajući na nar. jeziku pjesme kojih nema u Rimskom obredniku, ali se većinom skladno nadovezuju na propisane liturgijske čine (npr. Gospin plač ili U se vrime godišća). Na taj su način u glagoljsko pjevanje tokom vremena ušle, pored liturgijskih napjeva, i tzv. paraliturgijske pjesme protkane obilježjima vokalne folklorne glazbe hrvatskih krajeva.

O postanku glagoljskog pjevanja nema pouzdanih podataka. Pretpostavlja se da se pojavilo pri kraju IX stoljeća u primorskoj Hrvatskoj i isprva se razvijalo pod utjecajem bizantske crkvene glazbe. Kasnije su u glagoljsko pjevanje prodrli i elementi gregorijanskog (rimskog) pjevanja, a s paraliturgijskim pjesmama i elementi hrvatskog glazbenog folklora. Budući da se glagoljsko pjevanje prenosilo usmenom predajom, ne može se, utvrditi koliko se u novijem repertoaru sačuvalo starijih slojeva. Od starih napjeva zabilježena su u Hrvatskoj, koliko je poznato, samo dva napjeva uz dva osmeračka dvostiha iz staro-hrvatskog prikazanja Čin od muke Spasitelja našeg, pisane glagoljicom (u kodeksu iz Vinodola ili Rijeke, 1556).