Početak glagoljskog staro-slavensko bogoslužja povezan je s djelatnošću Ćirila i Metodija, bizantskih misionara koji su sastavili novo slavensko pismo glagoljicu..

...i preveli glavne liturgijske knjige istočnog obreda na slavenski jezik. Glagoljsko bogoslužje počelo se kod južnih Slavena širiti vjerojatno krajem IX st. kad su učenici Ćirila i Metodija poslije Metodijeve smrti (885) morali napustiti Moravsku, gdje su dotada djelovali s mnogo uspjeha i legalno, s dopuštenjem pape.

Uslijed velikog otpora njemačkog svećenstva ovi slavenski vjerovjesnici bili su protjerani, ali su našli zaklona u Hrvatskoj Bugarskoj, Makedoniji i Srbiji. Dok se kod Srba i Bugara u crkvenim knjigama uskoro stalna upotreba ćirilica, kod Hrvata se zadržala glagoljice. Već od samog početka širenja glagolizma, dalmatinski Latini bili su neprijateljski raspoloženi prema glagoljašima, tj. svećenicima koji su vršili bogoslužje iz knjiga pisanih glagoljicom. Lat. svećenici djelovali su u gradovima koji su uživali veliku samostalnost, a državno-pravno su potpadali pod bizantsku temu Dalmaciju, dok je zaleđe s potpuno slav. življem potpadalo pod hrvatskog kneza. Letini su smatrali da će Hrvati osnovati svoju nacionalnu crkvu i tako se oteti vrhovnoj metropolitanskoj vlasti splitskog nadbiskupa. Glagoljaši su se okupili oko biskupa u Ninu, koji je otvoreno tražio nezavisnost od splitske metropolije. Medjutim, kad je hrvatski vladar postao ujedno i strateg bizantijske teme, te se latinsko i glagoljaško područje našlo u istoj državi, taj sukob, koji je bio uvjetovan ne samo crkveno-ekonomskim, nego i crkveno-političkim razlozima, došao je do izraza na crkvenim sinodima u Splitu. Hrvatsko-glagoljaške interese branio je na tim saborima Grgur, biskup iz Nina, dok je većina Latina bila odlučno protivna glagolizmu i nezavisnosti ninske crkve, a hrvatski vladar iz oportunističkih razloga nije htio da se zamjeri svojim novim podanicima Latinima. Tu se rješavalo ne samo o pitanju vrhovne okružja splitske metropolije nego i o upotrebi glagoljice i slavenskih jezika u liturgiji, o čemu govori X član sinodskih zaključaka iz 924. Sve je bilo u duhu popratnih pisama koja je papa Ivan X pisao hrvatskom kralju Tomislavu čudeći mu se kako se on kao «odabrani sin svete rimske crkve može naslađivati kad se služba božja obavlja barbarskim ili slavenskim jezikom». Glagoljaše sumnjiče zbog hereze, oni su u nedostatku škola i knjiga često daleko ispod naučne razine svojih latinskih protivnika i ne znaju se braniti učenim argumentima, ali su žilaviji i u narodu mnogo više ukorijenjeni od latinaše.

Usprkos svim zabranama, koje su se ponovile i u XI st., g. b. održalo se uz cijelo dalmatinsko primorje i duboko u zaleđu u Bosni, zatim sve do krajnjih granica Istre, kao i po otocima. U srednjem vijeku, kada se Zapad u križarskim ratovima upoznao sa raznim istočnjačkim liturgijama, u doba uspona papinstva i koncilijantne politike Firentinske unije, kad se Rim nije više bojao tudjih jezika, papa Inocent IV dopustio je upotrebu glagoljice u liturgiji senjskom biskupu Filipu (1248) i Krčkoj biskupiji 1252.

Krajem XIII st. opaža se nagli uspon glagoljice, a XIV i XV st. predstavlja njen najviši procvat. G. b. u upotrebi je na sjeveru Hrvatske i preko Drave, na zapadu prelazi u Kranjsku i Štajersku, njime se služe i redovnici, osobito franjevci III reda. To je doba najljepših liturgijskih kodeksa i procvata glagoljske književnosti uopće. Kralj Karlo IV pozvao je hrvatske glagoljaše 1347. u novoosnovani samostan Emaus u-Pragu, u želji da se g. b. proširi i po Češkoj; slična su bila nastojanja poljskog kralja Vladislava II Jagiella, koji je osnovao glagoljski samostan u krakovskom predgradju Kleparzu. Međutim su političke, crkvene i ekonomske prilike, osobito od kraja XV st. bile sudbonosne na glagoljsko bogoslužje. Venecija je za svoga vladanja u Dalmaciji, sve do svoje propasti (1797), samo tolerirala glagoljaše dok su biskupi, najčešće stranci - Talijani bili odreda protivnici slavenske riječi. Glagoljsko bogoslužje suzuje se na uski krug pojedinih primorskih biskupija ili župa i nema više vitalnosti da se odupre svojim vjekovnim protivnicima.

Dalmatinske latinaše podupirao je ne samo Rim i nego (u XIX st.) i tudjinske vlasti Beča i Pešte, koje su u hrvatskom glagolizmu vidjele moćnu polugu panslavizma. Iako su već vrlo rano štampane glagoljicom najvažnije liturgijske knjige (npr. misali: u nepoznatom tisku' 1483, u Senju 1,494, u Mlecima 1528, na Rijeci 1531), pronalazak tiska značio je u stvari početak propadanja glagoljskog bogoslužje, jer je tiskane glagoljskih knjiga bilo skopčano s velikim troškovima. Kad su se nakon Tridentskog koncila počela otvarati latinska sjemeništa i škole, osjetila se nestašica glagoljaškog klera, kojoj nisu mogli pomoći ni biskupi Zmajević i Bizza otvaranjem glagoljaškog sjemeništa u Zadru (1748) i Omišu (1750), I Pri izdavanju glagoljskih knjiga javlja se i pitanje jezika. Srednjovjekovni hrvatski kodeksi pod utjecajem nar. jezika sve su više pokazivali karakteristike hrvatske recenzije koje je primljena i u prva tiska izdanja misala.

Kasnija rimska izdanja tiska su staroslavenskim jezikom ruske recenzije, što je hrvatskim glagoljašima bilo neobično i strano. Svećenstvo u XIX st. već redovito bolje poznaje latinski nego staroslavenski jezik, u svome privatnom životu služi se latinicom, i često tihe dijelove mise moli latinski, a one koji se glasno pjevaju prevodi u živi narodni jezik.

U vrijeme Preporoda javlja se znanstveni interes za glagoljicu. Još jedanput pokrenuo je 1859. pitanje proširenja slavenske službe kod Hrvata pred Rimskom kurijom biskup J. J. Strossmayer, zajedno s F. Račkim. Ali, Iako je papa Pio IX ostavio oba znanstvenika u nadi da će Rim pomoći njihova nastojanja, ipak je činjenica da papa tom zahtjevu nije udovoljio. U svojim izdanjima 1893. i 1894. D. Parčić ponovo uvodi hrvatsku redakciju u staroslavenski jezik. Ta je redakcija provedena i u posljednjem izdanju hrvatsko-glagoljskog misala (priredio 1927. J. Vajs), ali je tekst većim dijelom preveden latinicom.